Poziv u ponoć: Kako je jedna noć srušila moj svijet

“Jelena, probudi se! Zove te tvoja svekrva, nešto se dogodilo!” – šapće mi muž Ivan, dok mi mobitel vibrira na noćnom ormariću. Sat pokazuje 00:07. Srce mi lupa kao ludo, jer znam da ona nikad ne zove bez razloga, a pogotovo ne u ovo doba noći. U glavi mi se vrte najgori scenariji – je li nešto s djecom, s Ivanovim ocem, ili opet neka drama koju će preuveličati do granica ludila?

“Halo?” – glas mi drhti, dok pokušavam ne probuditi malog Leona koji spava pored mene.

“Jelena, dođite odmah! Ne mogu više! Sve je otišlo predaleko!” – vrišti svekrva Marija kroz slušalicu. Čujem u pozadini galamu, zvuk razbijenog stakla i nekoga tko plače. “Tvoj brat od Ivana opet je došao pijan, prijeti mi! Policija dolazi!”

U tom trenutku osjećam kako mi se cijelo tijelo ledi. Ivan već navlači trenirku, a ja uzimam Leona u naručje, još uvijek u pidžami. U autu vlada tišina. Ivan vozi brzo, ali oprezno. “Znaš da ovo nije prvi put…” – šapće, ali ja ga prekidam: “Ali je prvi put da nas zove usred noći i da prijeti policijom.”

Kad smo stigli pred kuću u Dugavama, svjetla su bila upaljena u svim sobama. Ispred vrata stoji susjeda Ružica, ogrnuta dekom. “Opet vaša familija pravi cirkus…” – promrmlja i odmahne glavom.

Ulazimo unutra. Svekrva sjedi na podu, lice joj je crveno od plača. Ivanov brat Tomislav stoji iznad nje, tetura i viče: “Svi ste vi protiv mene! Nikad me niste voljeli!” U ruci mu je poluprazna boca rakije.

“Dosta!” – vikne Ivan i stane između njih. “Tomislave, idi van!”

“Neću! Ovo je i moja kuća!” – urla Tomislav.

Leon počinje plakati. Držim ga čvrsto uz sebe, osjećam kako mi ruke drhte. Svekrva me gleda očima punim straha i moli: “Jelena, pomozi mi…”

U tom trenutku zvoni zvono na vratima – policija. Dva mlada policajca ulaze i pokušavaju smiriti situaciju. Tomislav se opire, viče na sve strane, a ja pokušavam umiriti Leona koji sada vrišti iz petnih žila.

“Gospođo, molim vas izađite s djetetom van,” kaže jedan policajac tiho. Izlazim na hladan noćni zrak, osjećam kako mi suze klize niz lice. Gledam kroz prozor kako odvode Tomislava, a svekrva sjedi na kauču i jeca.

Ivan izlazi za mnom. “Jelena… oprosti što te uvukao u ovo. Znam da ti je dosta svega.”

Ne odgovaram mu odmah. Gledam naše dijete koje se konačno smirilo u mom naručju i pitam se – koliko još mogu izdržati? Koliko puta ću još morati spašavati tuđu obiteljsku čast dok moja vlastita sreća visi o koncu?

Vraćamo se unutra kad se situacija malo smiri. Svekrva me grli kao da sam joj posljednja nada. “Znam da nisam bila najbolja prema tebi… Ali ti si jedina koja me razumije.”

Osjećam gorčinu u grlu. Sjećam se svih onih godina kad me gledala ispod oka jer sam iz Mostara, kad je prigovarala što ne kuham sarme kao ona, kad je Ivanu šaputala da sam previše stroga prema djeci. Sjećam se svake sitne uvrede, svakog pogleda koji me tjerao da se osjećam kao uljez u vlastitoj obitelji.

Ali sada, gledajući je slomljenu i bespomoćnu, ne mogu joj okrenuti leđa.

Sutradan nas zovu na policiju dati izjavu. Sjedim u čekaonici s Leonovom igračkom u ruci i gledam druge žene koje čekaju – jedna s modricom ispod oka, druga nervozno tipka poruke. Svi imamo svoje bitke.

Policajac me pita: “Gospođo Jelena, jeste li vi često svjedočili ovakvim incidentima?”

Glas mi drhti dok odgovaram: “Jesam… ali uvijek sam šutjela. Zbog djece, zbog muža, zbog mira u kući.”

Nakon svega vraćamo se kući. Ivan šuti cijelim putem. Navečer sjedi na balkonu i puši cigaretu za cigaretom.

“Jelena,” kaže tiho, “možda je vrijeme da se maknemo od svega ovoga. Da počnemo ispočetka negdje gdje nas nitko ne zna.”

Gledam ga i osjećam kako mi srce puca na pola – između lojalnosti prema njegovoj obitelji i želje da zaštitim svoju djecu od ovog kaosa.

Te noći ne mogu spavati. Razmišljam o svemu što smo prošli – o svim ružnim riječima, o svim oprostima koji su bili samo privremeni flasteri na duboke rane.

Ujutro me zove svekrva: “Jelena… hvala ti što si bila tu sinoć. Ne znam što bih bez tebe.” Osjećam kako mi glas drhti dok odgovaram: “Marija… svi mi imamo svoje granice. Samo što ih ponekad predugo ignoriramo dok ne puknu.”

Gledam Leona kako se igra na podu i pitam se – jesam li ja ta koja treba oprostiti još jednom? Ili je vrijeme da postavim granice koje više nitko neće moći prijeći?

Ponekad se pitam – koliko puta možemo oprostiti onima koji nas najviše povrijede? I gdje završava obiteljska dužnost, a počinje briga za vlastitu sreću?