Posljednja prilika – Priča o povjerenju, ljubomori i oprostu u jednoj zagrebačkoj obitelji
“Gdje si bio sinoć, Ivane?” Anin glas parao je tišinu kuhinje dok sam pokušavao skinuti cipele, mokre od zagrebačke kiše. Pogledala me onim pogledom koji sam mrzio – sumnjičavim, umornim, kao da joj je dosta svega. “Na poslu, Ana. Već sam ti rekao, ostao sam zbog izvještaja.”
“Uvijek isti izgovor. Znaš li da te djeca nisu ni vidjela cijeli tjedan?”
Osjetio sam kako mi krv vrije. Nije shvaćala koliko se trudim. Nije shvaćala pritisak na poslu, šefa koji mi diše za vratom, kredite koje moramo otplaćivati. Ali nisam joj to mogao reći. Samo sam sjeo za stol i šutio.
Ana je nastavila: “Ivan, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama u ovom braku. Ti si tu tijelom, ali glavom i srcem si negdje drugdje.”
Nisam znao što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjetio sam se dana kad smo se upoznali na Jarunu, kad smo satima razgovarali o svemu i ničemu. Gdje je nestala ta bliskost?
Djeca su ušla u kuhinju – Luka, naš stariji sin, i mala Ema. Pogledali su nas i odmah osjetili napetost. Luka je samo promrmljao: “Bok, tata,” i nestao u svojoj sobi. Ema me zagrlila, ali i ona je bila tiša nego inače.
Te noći nisam mogao spavati. Ana je plakala u drugoj sobi. Slušao sam kišu kako udara po prozoru i razmišljao – kad smo točno postali stranci?
Sljedećih tjedana stvari su postajale sve gore. Ana je postala opsjednuta mojim mobitelom. Provjeravala je poruke, gledala tko mi piše na Facebooku. Jednom me čak pratila do posla biciklom, misleći da imam nekoga drugoga.
“Zašto mi ne vjeruješ?” pitao sam je jednog jutra dok smo pili kavu.
“Jer si se promijenio, Ivane! Više nisi onaj čovjek kojeg sam voljela. Ne razgovaraš sa mnom, ne dijeliš ništa sa mnom. Osjećam se kao da živim s potpunim neznancem!”
Nisam znao što reći. Možda je bila u pravu. Možda sam se stvarno promijenio.
Jednog dana došao sam kući ranije i zatekao Anu kako plače na telefonu s prijateljicom Marinom.
“Ne mogu više, Marina… Ne mogu… Mislim da ću ga ostaviti… Djeca su nesretna… Ja sam nesretna…”
Stajao sam na vratima i osjećao se kao uljez u vlastitom domu.
Te večeri pokušao sam razgovarati s Lukom.
“Luka, možemo li malo popričati?”
Samo je slegnuo ramenima i nastavio igrati igrice na laptopu.
“Znam da ti nije lako… Znam da mama i ja puno svađamo… Ali volim vas oboje više od svega.”
Luka me pogledao ravno u oči: “Ako nas voliš, zašto si uvijek ljut? Zašto nikad nisi tu?”
Nisam imao odgovor.
Tjedni su prolazili. Ana je postajala sve hladnija. Počela je izlaziti s prijateljicama, vraćala se kasno kući. Počeo sam biti ljubomoran – ironija nije mogla biti veća. Počeo sam provjeravati njezin mobitel, gledati gdje ide, s kim se dopisuje.
Jedne večeri došao sam kući i zatekao praznu kuću. Djeca su bila kod bake, Ana nije ostavila poruku. Sjedio sam u mraku i osjećao se potpuno izgubljeno.
Tada mi je zazvonio mobitel. Bila je to moja sestra Jelena.
“Ivane, što se događa s tobom? Ana mi je rekla da razmišlja o razvodu! Jesi li ti normalan? Imaš divnu ženu i djecu! Probudi se dok još nije kasno!”
Te riječi su me pogodile kao šamar.
Sljedećih dana pokušavao sam popraviti stvari. Kupovao sam cvijeće Ani, vodio djecu u kino, pokušavao biti prisutan. Ali bilo je prekasno.
Jedne večeri Ana mi je rekla:
“Ivane, ja odlazim kod mame na neko vrijeme. Moram razmisliti o svemu. Djeca idu sa mnom. Molim te, nemoj nas zvati nekoliko dana.”
Ostao sam sam u stanu koji više nije mirisao na obitelj nego na prazninu.
Tih dana shvatio sam koliko sam pogriješio. Koliko sam bio slijep za Anine potrebe, za djecu koja su me trebala više nego ikad.
Pisao sam Ani poruke, molio je da mi oprosti, da mi da još jednu priliku.
Nakon dva tjedna vratila se s djecom samo da uzme još stvari.
“Ivane, ne znam hoću li ti ikad moći oprostiti… Ali zbog djece moramo pokušati ostati normalni jedno prema drugome. Ako želiš popraviti stvari, moraš početi od sebe. Moraš naučiti slušati, a ne samo govoriti ili šutjeti kad treba pričati.”
Počeo sam ići na terapiju. Prvi put u životu priznao sam sebi da imam problem – problem s povjerenjem, s izražavanjem osjećaja, sa strahom od gubitka.
Polako smo počeli razgovarati – najprije kratko, zatim sve više i više. Djeca su opet počela dolaziti k meni vikendom.
Danas još uvijek nismo onakva obitelj kakva smo bili prije svega ovoga. Povjerenje se teško vraća, rane sporo zacjeljuju.
Ali borim se svaki dan – za Anu, za Luku i Emu, za nas.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti sve? Ili postoje greške koje zauvijek ostaju između nas kao sjena?
Što vi mislite – može li ljubav preživjeti izdaju povjerenja?