Pod Istim Krovom: Moja Bitka sa Svekrvom
“Opet nisi pospremila kuhinju kako treba!” – glas Ankice odjeknuo je kroz stan dok sam još stajala s krpom u ruci, pokušavajući obrisati zadnju mrlju sa stola. Pogledala sam prema vratima, gdje je stajala, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim izrazom nezadovoljstva na licu. Ivan je sjedio za stolom, spuštene glave, praveći se da čita novine.
“Oprostite, Ankice, mislila sam da ću još jednom prebrisati prije večere,” odgovorila sam tiho, ali u meni je ključalo. Nije to bila prva takva primjedba danas, niti će biti posljednja. Od dana kad sam se udala za Ivana i doselila u njegov stan u Novom Zagrebu, osjećala sam se kao uljez. Sve je bilo njezino: njezina kuhinja, njezina pravila, njezin sin. Ja sam bila samo dodatak, netko tko stalno smeta.
Ivan je bio njezin ponos – jedini sin, mezimac. Njegov otac je poginuo u ratu kad je Ivan imao samo četiri godine. Ankica je cijeli život posvetila njemu, žrtvujući sve za njegovo dobro. I sada, kad je Ivan napokon pronašao sreću sa mnom, ona to nije mogla prihvatiti. Svaki moj pokret bio je pod povećalom. Ako bih ostavila šalicu na pogrešnom mjestu, ona bi je demonstrativno premjestila. Ako bih kuhala ručak, uvijek bi dodala još soli ili začina, uz obaveznu opasku: “Kod nas se to radi ovako.”
Najgore su bile večeri. Ivan bi često ostajao duže na poslu, a ja bih ostajala sama s Ankicom. Tada bi počinjale njezine tihe sabotaže – zamijenila bi mi deterdžent za suđe, sakrila bi mi ključeve od podruma ili bi jednostavno sjedila u dnevnoj sobi i gledala me s prezirom dok bih pokušavala gledati televiziju. Ponekad bih joj pokušala pričati o svom poslu u školi, o učenicima i kolegama, ali ona bi samo odmahnula rukom: “Ma, što ti znaš o životu?”
Jedne večeri, nakon što sam čula kako šapće susjedi Ljiljani na stubištu: “Ma, nije ona za mog Ivana… vidiš ti kako ga drži pod papučom,” nisam više mogla izdržati. Ušla sam u stan, zalupila vrata i suznih očiju sjela za stol. Ivan me pogledao, ali nije rekao ništa. Taj njegov muk bio je najgori dio svega. Znao je što se događa, ali nikada nije stao na moju stranu. “Ne želim birati između vas dvije,” govorio bi svaki put kad bih ga suočila s problemom.
Jednog petka, dok sam pripremala večeru, Ankica je ušla u kuhinju i počela vaditi sastojke iz hladnjaka. “Što to kuhaš?” pitala je sumnjičavo.
“Grah s kobasicom, Ivan ga voli,” odgovorila sam.
“Moj Ivan voli moj grah, ne tvoj. Ti nikad ne znaš pogoditi okus. Daj, makni se, ja ću to završiti.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Izašla sam iz kuhinje i otišla u spavaću sobu. Ivan je došao za mnom kasnije te večeri.
“Martina, znaš da joj nije lako. Cijeli život je bila sama…”
“A što je sa mnom, Ivane? Zar ja nisam tvoja obitelj sada? Zar ne zaslužujem barem malo poštovanja u vlastitoj kući?”
Nije znao što reći. Samo me zagrlio i šutio. Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog ove ljubavi – ostavila sam svoj stan u Osijeku, posao, prijatelje. Sve zbog Ivana. A sada sam bila zarobljena između njegove šutnje i njezine hladnoće.
S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Počela sam izbjegavati dom, ostajala bih duže na poslu ili kod prijateljica. Kad bih se vratila, osjećala bih se kao gost. Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam svoju omiljenu haljinu izgužvanu i bačenu na dno ormara. Zgrabila sam je i otišla do dnevne sobe.
“Zašto ste ovo napravili?” upitala sam Ankicu, držeći haljinu pred njom.
“Možda da naučiš bolje slagati stvari. Nisi ti još naučila kako se vodi kuća.”
Tada sam prvi put povisila glas: “Ovo nije samo vaša kuća! I ja ovdje živim! I ja imam pravo na poštovanje!”
Ivan je ušao baš u tom trenutku. Pogledao nas obje, zbunjen i uplašen.
“Dosta mi je!” viknula sam. “Ili ćemo svi zajedno pokušati biti obitelj ili ću otići. Ne mogu više ovako.”
Nastala je tišina. Ankica je šutjela, Ivan je gledao u pod. Te večeri nisam večerala s njima. Sjela sam sama na balkon i gledala svjetla grada. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše očekivala? Jesam li trebala biti strpljivija?
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Ivan je pokušavao razgovarati s majkom, ali ona je bila tvrdoglava. Ja sam sve više razmišljala o povratku u Osijek. Jedne večeri, dok sam pakirala torbu, Ivan je došao do mene.
“Molim te, nemoj još otići. Daj mi vremena da razgovaram s njom. Volim te, ali ne znam kako da ovo riješim.”
Pogledala sam ga kroz suze. “Ivane, ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i mira. Ne mogu živjeti u stalnom ratu.”
Te noći nisam otišla. Dala sam mu još jednu priliku. Ali i dalje se pitam: Koliko dugo žena može izdržati između tuđe majke i vlastite sreće? Je li ljubav vrijedna tolikih žrtava ili je vrijeme da biram sebe?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Može li obitelj preživjeti ako samo jedna strana pokušava?