Otkazala sam planove, ali nisam više sigurna jesam li dobra baka

“Snježana, molim te, možeš li ovaj vikend pričuvati malog Adnana?” Lejlin glas bio je tih, ali u njemu sam osjetila očaj. Pogledala sam kroz prozor svog stana u Sarajevu, kiša je lupkala po limenom krovu, a ja sam već imala dogovoren izlet s prijateljicama na Jahorinu. “Lejla, znaš da sam već nešto planirala…” počela sam, ali ona me prekinula: “Znam, ali stvarno nam trebaš. Ivan radi duplu smjenu, a moji roditelji… znaš kakva je situacija kod nas.”

Nisam mogla reći ne. Moj sin Ivan i Lejla žive s njezinim roditeljima i sestrom Eminom u malom stanu na Grbavici. Znam da im nije lako. Lejlina majka je bolesna, otac često pije, a Emina stalno donosi kući neke sumnjive tipove. Kad sam prvi put došla kod njih, osjetila sam težinu u zraku – kao da svatko nosi svoj teret i nitko ga ne želi podijeliti.

Ivan je uvijek bio povučen, ali otkad je s Lejlom, još se više zatvorio. “Mama, molim te, nemoj ništa komentirati kad dođeš. Samo nam pomozi s Adnanom,” rekao mi je prošli tjedan. Nisam znala što da mislim – osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.

Tog vikenda, dok sam držala Adnana u naručju i gledala kroz prozor na sivilo grada, čula sam kako se Lejla i njezina sestra svađaju u kuhinji.

“Emina, prestani dovoditi te ljude! Adnan se boji kad vičeš!” Lejla je bila na rubu suza.

“Nije moj problem što si rodila dijete prije nego što ste imali gdje živjeti!” Emina joj je odbrusila.

Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala trebam li intervenirati ili se praviti da ništa ne čujem. Sjetila sam se svoje majke koja bi uvijek rekla: “Obitelj je svetinja, ali ponekad te najviše boli upravo ona.”

Kad su se smirile, Lejla je sjela kraj mene. “Snježana, ponekad poželim da smo ostali sami, da nismo morali ovako živjeti… Ali gdje bismo? Ivan ne zarađuje dovoljno, a ja ne mogu raditi dok je Adnan ovako mali. Moji roditelji… znaš već.”

Pogledala sam je i poželjela reći nešto utješno, ali riječi su mi zapinjale u grlu. “Lejla, sve će biti bolje. Samo izdržite još malo,” izustila sam tiho.

Te večeri, dok sam uspavljivala Adnana, čula sam kako Lejlina majka viče na njezinog oca zbog novca koji je opet potrošio na kocku. Ivan je sjedio za stolom i šutio, pogleda prikovanog za pod. Srce mi se slamalo.

Kad sam se vratila kući, prijateljice su me pitale zašto nisam došla na izlet. “Ma znaš kako je s djecom…” slagala sam. Istina je bila da me grizla savjest – jesam li ja kriva što Ivan nije dovoljno snažan da izvuče svoju obitelj iz tog kaosa? Jesam li trebala više inzistirati da žive kod mene u Mostaru? Ali ni tamo nemam mjesta za sve njih.

Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Lejlina sestra Emina ostala je trudna s dečkom kojeg nitko nije poznavao. Lejlina majka završila je u bolnici zbog visokog tlaka. Ivan je radio još više, a Lejla je bila sve iscrpljenija.

Jednog dana me nazvala uplakana: “Snježana, ne mogu više! Bojim se za Adnana… Emina dovodi svakakve ljude, mama je bolesna, tata pije… Ivan samo šuti!”

Osjetila sam bijes prema svom sinu – gdje mu je muškost? Zašto ne zaštiti svoju obitelj? Ali onda sam se sjetila koliko je bio nježan kao dijete, kako ga je svaki sukob lomio iznutra.

Odlučila sam razgovarati s njim. Sjeli smo u kafić blizu stadiona.

“Ivane, moraš nešto poduzeti. Ne možeš dozvoliti da ti dijete odrasta u takvom okruženju!”

Pogledao me umorno: “Mama, gdje da idem? Stanovi su preskupi, posao mi nije siguran… Ne mogu ostaviti Lejlu samu s njima. A ti… ti imaš svoj život.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Jesam li stvarno sebična? Je li pogrešno što želim malo mira nakon svega što sam prošla?

Prolazili su mjeseci. Pomagala sam koliko sam mogla – čuvala Adnana vikendom, donosila hranu i pelene, slušala Lejline ispovijesti. Ali osjećala sam da gubim snagu.

Jedne večeri nazvala me prijateljica Jasmina: “Snježana, moraš misliti i na sebe! Nisi ti kriva što oni ne mogu sami!”

Ali kako da ne osjećam krivnju? Kako da gledam svog unuka kako odrasta među svađama i siromaštvom?

Na kraju dana ostajem sama sa svojim mislima: Jesam li dobra baka ako ponekad poželim pobjeći od svega? Je li ljubav dovoljna kad nemaš rješenja? Što biste vi učinili na mom mjestu?