Otišao je kad sam bila devet mjeseci trudna, a vratio se tri godine kasnije tražeći oprost
“Lejla, molim te, otvori vrata!” – glasno je kucao, a ja sam stajala s druge strane, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam ga vidjela tri godine. Tri godine otkako je otišao, ostavivši me samu dok sam bila devet mjeseci trudna s našom kćeri.
Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Bio je mart, snijeg se topio po sarajevskim ulicama, a ja sam sjedila na rubu kreveta, pokušavajući navući čarape preko natečenih nogu. “Adnane, možeš li mi pomoći?” – pitala sam ga tiho, ali on je samo šutio, gledao kroz prozor kao da ga nema. “Moram na posao”, rekao je napokon, ali u njegovom glasu nije bilo ni trunke topline. Otišao je bez pozdrava.
Navečer nije došao kući. Ni sutradan. Ni tjedan poslije. Telefon mu je bio isključen. Njegova majka, gospođa Fikreta, došla je samo jednom: “Lejla, ne znam gdje je. Možda mu treba vremena. Muškarci su takvi.”
Rodila sam samu. Moja mama i sestra Amra bile su uz mene u bolnici Koševo kad se mala Hana rodila. Držala sam je u naručju i plakala – od sreće i od tuge. Svi su me gledali sažaljivo, ali nitko nije znao koliko me boljelo što Adnan nije tu.
Godine su prolazile. Naučila sam biti sama. Radila sam dva posla – u vrtiću i navečer čistila kancelarije u centru grada. Hana je rasla, vesela i pametna, često me pitala: “Mama, gdje je tata?” Izmišljala sam priče: “Tata radi daleko, ali voli te.”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonilo je na vratima. Pogledala sam kroz špijunku – Adnan. Stariji, umorniji, ali isti onaj pogled koji me nekad osvojio na fakultetu. Nisam znala što da radim. Otvorila sam vrata.
“Lejla…” – glas mu je zadrhtao – “Znam da nemam pravo tražiti ništa. Ali… mogu li barem vidjeti Hanu?”
Stajala sam nijema. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i neka čudna nada da možda ipak može biti drugačije.
“Zašto si otišao?” – pitala sam napokon.
Sjeo je na stolicu u hodniku, pogrbljen kao dijete koje čeka kaznu.
“Bio sam preplašen. Nisam znao kako biti otac. Sve mi je bilo previše… Tvoj stomak, odgovornost… Nisam bio spreman. Otišao sam kod rođaka u Mostar, radio na građevini. Mislio sam da ću se vratiti čim skupim hrabrosti… Ali vrijeme je prolazilo… Sram me bilo vratiti se praznih ruku.”
Nisam znala što da kažem. Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala u jastuk, moleći Boga da mi da snage.
“Hana spava”, rekla sam hladno. “Ne znam hoće li te htjeti vidjeti kad se probudi.”
Adnan je spustio glavu: “Zaslužujem to.”
Proveli smo sat vremena u tišini. On je gledao slike na zidu – Hanu na biciklu, Hanu s tortom za drugi rođendan… Njegove slike nije bilo nigdje.
Kad se Hana probudila i ugledala ga, zbunjeno ga je gledala.
“Mama, tko je ovo?”
Adnan je zaplakao prvi put otkad ga znam.
“Ja sam tvoj tata”, prošaptao je.
Hana ga je gledala nekoliko sekundi pa se sakrila iza mene.
“Ne želim nepoznate ljude u kući”, rekla je tiho.
Te riječi su ga pogodile jače nego bilo što što bih ja mogla reći.
Nakon toga dolazio je svaki tjedan. Polako su gradili odnos – crtali su zajedno, išli u park… Ja sam ih promatrala sa strane, srce mi se kidalo svaki put kad bi Hana rekla “tata”, ali i kad bi ga pogledala s nepovjerenjem.
Moja sestra Amra nije mu mogla oprostiti.
“Kako možeš pustiti da opet bude dio vaših života? Sjećaš li se kako si izgledala kad te ostavio? Sjećaš li se koliko si puta htjela odustati?”
Mama je bila tiha: “Dijete treba oba roditelja ako je moguće… Ali ne po svaku cijenu.”
Ja nisam znala što želim. Ponekad bih poželjela da nestane zauvijek; drugi put bih ga gledala kako popravlja Haninu igračku i pitala se može li čovjek zaista toliko promijeniti.
Jedne večeri Adnan me pitao: “Lejla… mogu li pokušati opet? Ne kao muž odmah… ali kao otac? Kao prijatelj?”
Gledala sam ga dugo. Sjetila sam se svih žena koje poznajem – Sabine koju muž vara godinama pa šuti zbog djece; Mirele koja sama odgaja troje djece jer joj muž sjedi po kafanama; Dine koja se nikad nije udala jer joj je otac bio isti kao Adnan.
“Ne znam mogu li ti oprostiti”, rekla sam iskreno. “Ali mogu ti dati priliku da budeš otac Hani. Za mene… vidjet ćemo s vremenom.”
On je klimnuo glavom, oči su mu bile pune suza.
Danas, tri mjeseca kasnije, još uvijek ne znam jesam li donijela pravu odluku. Hana ga polako prihvaća; ja još uvijek nosim ožiljke koje nitko ne vidi.
Ponekad noću sjedim sama u kuhinji i pitam se: Je li moguće zaista oprostiti nekome tko te slomio kad si bila najranjivija? Ili samo učimo živjeti s boli i nadom da će sutra biti lakše?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li oprost slabost ili snaga?