Opet Ona Tema: Majčina Opsesija Nasljedstvom
“Ana, sad kad ste svi tu, moramo ozbiljno razgovarati,” rekla je moja majka, prekidajući pjesmu koju smo pjevali mojoj kćeri za sedmi rođendan. Svi su zastali s osmijehom na licu, a ja sam osjetila kako mi srce preskače. Znala sam taj ton. Bio je to isti onaj ton kojim je prije pet godina najavila da je tata napustio kuću.
Moj muž, Dario, pogledao me zbunjeno, a kćer je još uvijek puhala svjećice, nesvjesna da će joj rođendan ostati upamćen po nečemu sasvim drugom. “Mama, možemo li kasnije? Sad je rođendan.”
“Ne, Ana. Sad je vrijeme. Nikad ne znaš što život nosi. Moraš napisati oporuku. Ne želim da, ne daj Bože, ako tebi nešto bude, Dario dobije kuću. Znaš kakva su vremena. Ljudi se mijenjaju.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Svi su gledali u mene, a Dario je spustio pogled. Moja sestra Ivana, koja je došla iz Sarajeva, stisnula mi je ruku ispod stola. “Mama, pretjeruješ. Dario nije takav čovjek.”
“Ivana, ti šuti. Ti si još uvijek sama, ne znaš kako je to. Ja sam prošla kroz sve. Sjećate se što je bilo s vašim ocem. Mislila sam da ga poznajem. A onda je otišao s onom ženom iz Mostara i ostavio me bez ičega. Neću da se to dogodi tebi, Ana.”
Dario je tada prvi put progovorio, tiho, ali odlučno: “Gospođo Marija, ja volim vašu kćer. Nikad joj ne bih učinio ništa nažao. Ovo je i moj dom.”
Majka ga je pogledala kao da je prozirna staklena čaša. “Dom? Dom je tamo gdje je povjerenje. A povjerenje se piše na papiru. Oporuka je jedina garancija.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam znala što reći. S jedne strane, razumjela sam majčin strah. S druge, povrijedilo me što misli da sam toliko slaba da ne mogu sama odlučiti. Povrijedilo me i što sumnja u Darija, čovjeka s kojim sam dijelila sve posljednjih deset godina.
“Mama, molim te, ne sada. Ne pred djecom. Ne pred svima. Ako želiš, razgovarat ćemo kasnije, nasamo.”
“Ne, Ana. Svi trebaju čuti. Svi trebaju znati kako stvari stoje. Svi misle da je sve bajka dok ne dođe do podjele. Pogledaj samo komšije. Kad je ona Jasmina umrla, muž joj je sve prodao i otišao u Njemačku. Djeca su ostala bez ičega. Ne želim da se to dogodi mojoj unuci.”
Kćer me povukla za ruku. “Mama, zašto baka viče? Jesam li nešto loše napravila?”
“Nisi, ljubavi. Baka je samo malo nervozna.”
Svi su šutjeli. Moj brat Filip je nervozno miješao kavu. Njegova žena, Mirela, gledala je kroz prozor, kao da će joj pogled na dvorište pomoći da pobjegne iz ove neugodne situacije.
“Ana, znaš da te volim. Ali moraš biti pametna. Ja sam ti majka. Znam kako svijet funkcionira. Ako ne napišeš oporuku, jednog dana ćeš se kajati. I nemoj misliti da je Dario izuzetak. Svi su isti kad dođe do novca.”
Dario je ustao. “Ana, idem prošetati. Ne želim kvariti slavlje.”
Gledala sam ga kako izlazi iz kuće, a srce mi se slamalo. Osjećala sam se kao dijete, razapeto između dvije strane koje volim. Majka je nastavila: “Vidiš? Nije mu lako. Ali bolje da sad riješimo, nego da kasnije bude kasno.”
Ivana je tada pukla. “Mama, prestani! Dosta je bilo. Ana nije ti više dijete. Pusti je da živi svoj život. Ako stalno sumnjaš u sve, ostat ćeš sama.”
Majka je šutjela, ali sam vidjela suze u njezinim očima. “Ja samo želim najbolje. Ne želim da prođe kroz ono što sam ja prošla.”
Nakon što su svi otišli, sjela sam u kuhinju i gledala u zid. Dario se vratio kasno, tiho sjeo kraj mene. “Znaš da te volim, zar ne? Nikad ne bih…”
“Znam, Dario. Ali što ako mama ima pravo? Što ako se ljudi stvarno promijene kad dođe do novca?”
Dugo smo šutjeli. Oporuka je postala simbol svega što nije u redu u našoj obitelji – nepovjerenja, rana iz prošlosti, straha od budućnosti. Nisam znala što učiniti. Nisam znala kako pomiriti majčinu potrebu za sigurnošću i svoju potrebu za povjerenjem.
Sljedećih dana, tema oporuke visila je u zraku kao oblak. Majka je zvala svaki dan, podsjećala me na priče iz susjedstva, na žene koje su ostale bez svega. Dario je bio povučen, šutljiv. Kćer je crtala slike na kojima smo svi zajedno, ali uvijek je baka bila malo dalje od nas.
Jedne večeri, sjela sam s majkom. “Mama, razumijem te. Ali ne mogu živjeti u strahu. Ako napišem oporuku, to znači da ne vjerujem Dariju. A ako ne napišem, bojim se da ću tebe povrijediti. Što da radim?”
Majka je uzdahnula. “Samo želim da budeš sigurna. Znam da ti je teško. Ali kad jednom izgubiš sve, više nikad ne spavaš mirno.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla s Darijem, o svemu što je majka prošla s ocem. Razmišljala sam o povjerenju, o ljubavi, o strahu. I shvatila sam da nema pravog odgovora. Svaka odluka nosi svoju cijenu.
Danas, mjesec dana kasnije, još uvijek nisam napisala oporuku. Ali svaki put kad pogledam Darija, pitam se: je li ljubav dovoljna da pobijedi strah? I koliko prošlost naših roditelja određuje našu budućnost? Što biste vi učinili na mom mjestu?