Odlučila sam sina i snahu tretirati onako kako oni mene tretiraju: Priča o dostojanstvu i granicama

“Mama, možeš li opet pričuvati Lejlu sutra?” Amra je stajala na vratima, ni ne ulazeći, s mobitelom u ruci i pogledom koji je već bio negdje drugdje. Darijo je sjedio u autu, motor upaljen, kao da jedva čeka pobjeći. Pogledala sam ih oboje, srce mi je lupalo. “Ne mogu, imam dogovoreno nešto za sebe,” izgovorila sam tiho, ali odlučno. Amra je podigla obrve, Darijo je s prozora auta dobacio: “Pa šta ti imaš dogovoreno?” Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam popustila.

Godinama sam bila tu – uvijek dostupna, uvijek spremna. Kad su se preselili iz Sarajeva u Zagreb zbog Darijevog posla, bila sam prva koja je rekla: “Dođite kod mene dok ne nađete stan.” Kad su dobili Lejlu, nisam pitala ni zašto ni kako – samo sam preuzela brigu. Kuhala sam im bosanski lonac i sarmu, čuvala unuku dok su oni radili ili izlazili s prijateljima. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat. Ali s vremenom, počela sam osjećati da sam im postala samo servis – netko tko je tu kad treba, a kad ne treba, nestajem iz njihovih misli.

Sjećam se prošlog Božića. Pripremila sam sve – kolače, pečenje, ukrase. Čekala sam ih cijeli dan. Došli su u 19 sati, pojeli na brzinu i rekli da moraju dalje kod Amrine rodbine. “Mama, znaš da smo u žurbi,” rekao je Darijo dok je spremao kolače za ponijeti. Tada sam prvi put osjetila gorčinu. Nisam im ništa rekla, ali te noći nisam mogla zaspati.

Počela sam primjećivati sitnice: Amra bi mi ostavila Lejlu bez pozdrava, Darijo bi me zvao samo kad mu nešto treba. Nikad nisu pitali kako sam ja. Kad sam prošle zime imala gripu i zamolila ih da mi donesu lijekove, rekli su da nemaju vremena jer Amra ima sastanak na Zoomu. Ležala sam sama u krevetu i shvatila – njima sam važna samo kad im trebam.

Jednog dana, dok sam sjedila sama uz kavu i gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan, odlučila sam: dosta je. Neću više biti nečija rezerva. Počela sam izlaziti s prijateljicama iz kvarta, upisala tečaj slikanja u kulturnom centru, otišla na izlet u Samobor s penzionerima. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.

Ali Darijo i Amra to nisu dobro prihvatili. Kad su me zvali da pričuvam Lejlu jer idu na vikend u Opatiju, rekla sam: “Žao mi je, imam radionicu slikanja.” Nastao je muk na telefonu. “Pa ti si uvijek tu za nas!” viknuo je Darijo. “Bila sam,” odgovorila sam mirno.

Nakon toga su se udaljili. Nisam ih vidjela tjednima. Srce me boljelo zbog Lejle – nedostajala mi je njezina ruka u mojoj, njezin smijeh dok joj čitam bajke. Ali znala sam da moram izdržati.

Jednog dana zazvonio je interfon. Otvorila sam vrata i ugledala Amru s Lejlom za ruku. “Možemo razgovarati?” pitala je tiho. Sjeli smo u kuhinju. Lejla je crtala za stolom dok smo nas dvije šutjele.

“Znam da nisi zadovoljna kako se ponašamo prema tebi,” rekla je Amra napokon. “Ali nama je stvarno teško… Darijo stalno radi, ja pokušavam balansirati posao i dijete…”

“Znam da vam nije lako,” prekinula sam je nježno. “Ali ni meni nije lako biti uvijek dostupna kad me trebate, a zaboravljena kad ne trebate.”

Amra je spustila pogled. “Nisam razmišljala o tome… Navikli smo da si uvijek tu.”

“I ja bih voljela ponekad da ste vi tu za mene,” rekla sam tiho.

Te večeri Darijo me nazvao prvi put nakon dugo vremena. “Mama… oprosti ako smo te uzimali zdravo za gotovo.” Glas mu je bio tih, kao kad je bio dječak i skrivio nešto.

Počeli smo polako graditi novi odnos – s više poštovanja i razumijevanja. Više me ne zovu samo kad im nešto treba; ponekad dođu samo na kavu ili me pitaju kako sam provela dan.

Ali nije sve savršeno – još uvijek ima dana kad osjetim staru bol ili kad poželim popustiti i opet biti ona stara Ljiljana koja sve daje bez granica. No sada znam: ako ne poštujem sebe, neće me poštovati ni oni.

Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško reći što nas boli onima koje najviše volimo? I koliko dugo treba proći prije nego što shvatimo da zaslužujemo isto poštovanje koje dajemo drugima?