Odlazim, Jer Ona Neće Da Nas Pusti Na Miru: Priča o Majci, Supruzi i Sinu Između Dviju Vatra
“Opet si zaboravila posoliti juhu, Ivana! Kod nas u kući se zna kako se kuha!” njezin glas parao je tišinu nedjeljnog ručka, dok su svi pogledi pali na mene. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a ruke mi drhte dok pokušavam sakriti suze. Gledam prema svom mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on samo spušta pogled u tanjur. Njegova majka, gospođa Marija, uvijek je bila ta koja je imala zadnju riječ u svemu. Od dana kad sam prvi put kročila u njihovu kuću u malom mjestu kod Travnika, znala sam da me čeka borba.
“Mama, pusti Ivanu na miru, dobro je skuvala…” pokušao je Davor tiho, ali njezin pogled ga je ušutkao. “Ti šuti! Da si slušao mene, ne bi se nikad oženio ženom koja ne zna ni supu napraviti kako treba!”
Tog trenutka shvatila sam da sam sama. Iako sam odrasla u Osijeku, navikla na toplinu i podršku svoje obitelji, ovdje sam bila strankinja. Sve što sam radila bilo je pogrešno – od načina na koji slažem veš do toga kako razgovaram sa susjedima. Marija je uvijek imala nešto za prigovoriti. “Kod nas se to ne radi tako!” bila je njezina mantra.
Prvih mjeseci braka trudila sam se svim silama. Pekla sam pite po njezinim receptima, učila praviti sarmu na način kako to rade u Bosni, čak sam počela nositi maramu kad idemo u crkvu jer je ona tako zahtijevala. Ali ništa nije bilo dovoljno. Davor je bio između dvije vatre – mene i svoje majke. Navečer bi me grlio i šaptao: “Bit će bolje, ljubavi… Samo joj treba vremena.” Ali vrijeme nije donosilo promjenu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako razgovaraju u dnevnoj sobi.
“Davor, ona nije za tebe. Pogledaj kako ti kuća izgleda! Sve je naopako otkad je ona došla. Prijatelji ti se smiju, susjedi pričaju…”
“Mama, dosta! Volim Ivanu i ona je moja žena. Ako ti to ne možeš prihvatiti…”
“Ako ja ne mogu prihvatiti? Ja sam ovu kuću gradila ciglu po ciglu! Ti si moj sin!”
Tiho sam pustila vodu da teče kako ne bih čula ostatak razgovora. Srce mi se slamalo svaki put kad bih čula kako me ogovara pred njim. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda sam pogriješila što sam došla ovdje?
S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Kad sam ostala trudna, pomislila sam da će dijete donijeti mir u kuću. Ali Marija je tada postala još gora.
“Nadam se da će biti muško. Da barem nešto valja od tebe ostane u ovoj kući,” rekla mi je jednom dok smo zajedno čistile povrće za zimnicu.
Rodila sam sina, malog Leona. Bio je moje sunce u tami. Ali ni tada nisam dobila priznanje koje sam toliko željela.
“Dijete ti stalno plače. Ne znaš ga ni podojiti kako treba! Kad sam ja rodila Davora…”
Svaka njezina rečenica bila je kao udarac. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se s Leonom u sobu i plakati u jastuk. Davor je bio sve odsutniji – radio je duže, izlazio s prijateljima, a meni govorio: “Ne uzimaj sve k srcu, mama je takva…”
Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga kako hranim sina, skupila sam hrabrost i nazvala svoju mamu u Osijek.
“Ivana, dušo, vrati se kući. Nitko ne zaslužuje da ga tako gaze,” rekla mi je kroz suze.
Ali nisam mogla tek tako otići. Obećala sam sebi da ću pokušati još jednom razgovarati s Davorom.
Te večeri sjeli smo za kuhinjski stol dok je Leon spavao.
“Davor, ja više ovako ne mogu. Ili ćemo živjeti sami ili ću otići s Leonom kod svojih. Tvoja mama me uništava.”
Gledao me dugo bez riječi, a onda tiho rekao: “Ne mogu ostaviti mamu samu. Znaš kakva je situacija… Tata je umro, ona nema nikoga osim mene…”
“A ja? Ja ti nisam važna? Naše dijete?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao van.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Leona kako diše i pitala se kakav će život imati ako ostanemo ovdje. Hoće li i on jednog dana morati birati između mene i nekoga drugog?
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari za sebe i sina. Marija me gledala s vrata kuhinje.
“Gdje ćeš?”
“Idem doma. Dosta mi je svega,” odgovorila sam drhteći.
Nije rekla ništa. Samo je okrenula leđa.
Davor me nije pokušao zaustaviti. Samo mi je poslao poruku: “Javi kad stigneš.”
Vozila sam prema Osijeku s osjećajem krivnje i olakšanja istovremeno. Znam da će me mnogi osuđivati – što nisam izdržala, što nisam više pokušala. Ali koliko puta žena mora pogaziti sebe prije nego što shvati da vrijedi više?
Sada sjedim u svojoj djevojačkoj sobi i gledam Leona kako spava mirno prvi put nakon dugo vremena. Pitam se: Je li moguće pronaći sreću kad te prošlost stalno vuče nazad? Je li grijeh izabrati sebe umjesto tuđe tradicije?