„Nisi ti strankinja, ti si žena!” – Sedam dana prije godišnjice braka koja mi je promijenila život

„Nisi ti strankinja, ti si žena!” – odjekivale su riječi moje svekrve Ankice dok sam stajala u kuhinji, ruke mi drhtale iznad sudopera punog neopranog suđa. Pogledala sam prema prozoru, vani je kiša lupkala po limenom krovu, a u meni je nešto puklo. „Ali, Ankice, osjećam se kao gost u vlastitoj kući,” prošaptala sam, nadajući se da će barem ovaj put čuti ono što govorim. „Ma daj, Ivana, nemoj dramatizirati. Svaka žena mora znati gdje joj je mjesto. Tvoj Marko radi cijeli dan, a ti si doma. Što ti još treba?”

Marko je baš tada ušao, noseći vrećicu iz trgovine. Pogledao me kratko, kao da je osjetio napetost, ali nije rekao ništa. Samo je spustio vrećicu na stol i otišao u dnevni boravak. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred Ankicom. Nije prvi put da me pokušava „naučiti pameti”, ali ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put sam shvatila da više ne mogu.

Naša godišnjica braka bila je za sedam dana. Planirala sam večeru, iznenađenje za Marka, možda i mali izlet do Plitvica, ali sada mi se činilo da sve to radim samo zato što se to očekuje od mene. Nisam više znala tko sam ni što želim. U ovoj kući, među Markovim roditeljima i njegovom sestrom Sanjom, uvijek sam bila „ona koja pazi na sve”, „ona koja šuti”, „ona koja ne smije pogriješiti”.

Te večeri, dok su svi gledali televiziju, sjela sam na balkon s čajem i pokušala se prisjetiti kad sam zadnji put bila sretna. Prije braka? Prije nego što sam ostavila posao u Sarajevu i doselila se u Markovu kuću u malom mjestu kraj Karlovca? Sjećam se kako sam tada vjerovala da ljubav može sve pobijediti. Ali ljubav nije bila dovoljna za Ankicu.

Sutradan sam pokušala razgovarati s Markom. „Marko, možemo li malo popričati?”

Pogledao me preko novina. „Može, ali brzo, kasnim na posao.”

„Osjećam se… izgubljeno. Kao da nisam dio ove obitelji.”

Slegnuo je ramenima. „Ma pusti mamu, znaš kakva je ona. Ne shvaćaj to osobno.”

Ali bilo je osobno. Svaki dan bio je osoban – svaki pogled preko ramena kad nešto nije po Ankici, svaki komentar o mojoj kavi ili ručku, svaka usporedba sa Sanjom koja „zna bolje”.

U petak navečer došla je Sanja s mužem i djecom. Svi su sjeli za stol, a ja sam posluživala večeru. Sanja se nasmijala: „Ivana, stvarno si dobra domaćica! Mama kaže da si napokon naučila kuhati sarme.”

„Napokon?” ponovila sam tiho.

Ankica je odmah dodala: „Ma znaš ti još puno toga naučiti od nas.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore. Pogledala sam Marka, ali on je gledao u tanjur.

Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do kupaonice. Pogledala sam se u ogledalo – umorne oči, podočnjaci, kosa zavezana u neurednu punđu. Gdje je nestala ona Ivana koja se smijala bez razloga? Koja je imala snove?

U subotu ujutro odlučila sam otići do grada sama. Sjela sam u kafić na Korzu i naručila kavu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Gledala sam ljude oko sebe – mlade djevojke koje su se smijale, starije žene koje su razgovarale o svemu i svačemu. Prisluškivala sam razgovore i shvatila koliko mi nedostaje moj stari život.

Mobitel mi je zazvonio – Marko.

„Gdje si?” pitao je bez pozdrava.

„U gradu sam.”

„Mama pita kad ćeš doći, treba joj pomoć oko ručka.”

Udahnula sam duboko. „Doći ću kasnije.”

„Ivana…”

Prekinula sam vezu prije nego što je stigao završiti rečenicu.

Tog popodneva vratila sam se kući i zatekla Ankicu kako viče: „Znaš li ti što znači biti žena? Žena drži kuću! Bez žene nema ni obitelji!”

Pogledala sam je ravno u oči: „A gdje sam ja u toj priči? Jesam li ja samo ruke i noge ove kuće? Zar nemam pravo biti sretna?”

Svi su utihnuli. Marko je ustao: „Ivana, što ti je? Što sad dramatiziraš pred svima?”

Osjetila sam kako mi srce lupa kao nikad prije. „Ne dramatiziram! Samo želim biti viđena! Želim biti Ivana, a ne samo tvoja žena ili Ankicina snaha!”

Sanja je šapnula nešto mužu i povukla ga iz sobe. Ostali smo Marko, Ankica i ja.

Ankica je slegnula ramenima: „Ako ti ovdje nije dobro, znaš gdje su vrata.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam ništa rekla, samo sam otišla u sobu i počela pakirati stvari.

Marko je došao za mnom: „Stvarno misliš otići zbog jedne svađe?”

Pogledala sam ga kroz suze: „Ne odlazim zbog jedne svađe. Odlazim jer više ne znam tko sam ovdje.”

Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Mirele u Zagreb. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje.

Mirela me zagrlila: „Zaslužuješ biti sretna, Ivana.”

Tih sedam dana do godišnjice provela sam razmišljajući o sebi – o svemu što želim i što više ne želim trpjeti. Marko me zvao nekoliko puta, ali nisam odgovarala.

Na samu godišnjicu poslala sam mu poruku: „Možda ću jednog dana opet biti tvoja žena, ali prvo moram ponovno postati Ivana.”

Sjedila sam na klupi u Maksimiru i gledala prolaznike. Po prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.

Pitam vas – koliko nas još živi tuđe živote pod krinkom tradicije? Zar smo stvarno dužne zaboraviti sebe da bismo bile dobre žene?