Nisam Znala Što Me Čeka: Kada Mužev Sin Iz Prvog Braka Useli Kod Nas
“Ne mogu vjerovati da si to rekao, Jasmina!” glas mog muža, Edina, odjeknuo je kroz stan. Stajala sam u kuhinji, ruku uronjenih u sapunicu, dok su mi suze prijetile skliznuti niz obraze. “Samo sam rekla istinu,” prošaptala sam, ali dovoljno glasno da me čuje. “Ne mogu se praviti da je sve u redu kad nije.”
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Edinov sin iz prvog braka, Dino, došao živjeti s nama. Imala sam osjećaj da mi je netko istrgnuo tepih ispod nogu. Prije toga, Edin i ja smo živjeli mirno, u našem malom stanu na Grbavici. Voljela sam našu rutinu: zajedničke kave subotom, šetnje po Vilsonovom i večeri uz filmove. Dino je bio tema razgovora samo kad bi Edin primio poruku od bivše žene, Mirele. Nikad nisam upoznala dječaka – uvijek je bio negdje daleko, kod majke u Mostaru.
Ali onda je stigao poziv. Mirela više nije mogla “izdržati njegove faze”, kako je rekla. Dino je imao 16 godina, buntovan i tih. Edin nije dvojio ni sekunde – “To je moj sin, Jasmina. Mora doći k nama.”
Prvi dan kad je Dino stigao, nebo nad Sarajevom bilo je olovno sivo. Kiša je padala cijeli dan. Otvorila sam vrata i ugledala ga: visoki dječak s kapuljačom navučenom preko očiju, ruksakom prebačenim preko ramena i pogledom koji me presjekao do kosti. “Bok,” promrmljao je i prošao pored mene kao da sam zrak.
Edin ga je zagrlio, ali Dino se ukočio. “Ovo je Jasmina,” rekao je Edin s osmijehom koji je pokušavao prikriti nervozu. Dino me pogledao samo na sekundu, a zatim nestao u sobi koju smo pripremili za njega.
Prvih tjedana osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Dino nije izlazio iz sobe osim kad bi došao po hranu ili otišao u školu. Edin je pokušavao biti posrednik: “Daj mu vremena, Jasmina. Teško mu je.” Ali meni je bilo teško također. Svaki put kad bih pokušala započeti razgovor – “Kako ti ide škola?”, “Trebaš li nešto?” – dobila bih samo sleganje ramenima ili mrzovoljno “Ne.”
Jedne večeri, dok sam postavljala stol za večeru, čula sam kako Dino razgovara s nekim na mobitelu. Glas mu je bio drugačiji – življi, pun smijeha. Osjetila sam ubod ljubomore. Zašto može biti opušten s prijateljima, a sa mnom ne? Kad sam kasnije pitala Edina što misli o tome, samo je slegnuo ramenima: “On te još ne poznaje.”
Ali što ako me nikad ne poželi upoznati? Što ako me uvijek bude gledao kao strankinju koja mu je ukrala oca?
Situacija se pogoršala kad sam slučajno pronašla razbijenu šalicu u njegovoj sobi. Ušla sam bez kucanja – pogreška! Dino je skočio s kreveta: “Što radiš ovdje?!”
“Došla sam samo pokupiti prljavo suđe,” pokušala sam smireno.
“Ne trebaš ulaziti bez pitanja!” vikao je.
Edin je dotrčao i stao između nas. “Smirite se oboje!”
Te noći nisam mogla spavati. Osjećala sam se kao zlikovac u vlastitoj kući. Počela sam preispitivati sve svoje odluke – jesam li pogriješila što sam se udala za čovjeka s djetetom iz prvog braka? Jesam li sebična što želim miran život bez tuđih problema?
Moja majka mi je rekla: “Jasmina, nisi ti kriva što si zaljubila u čovjeka koji ima prošlost. Ali sada moraš odlučiti – možeš li prihvatiti cijeli njegov paket?”
Pokušala sam razgovarati s Mirelom, njegovom majkom. Nazvala sam je jedne subote dok su Edin i Dino bili na nogometu.
“Gospođo Mirela, želim da znate da mi nije lako…”
Prekinula me hladnim tonom: “Nije ni meni bilo lako 16 godina. Sretno.”
Osjećala sam se još usamljenije.
Jednog dana Dino nije došao kući iz škole na vrijeme. Satima smo ga tražili; Edin je bio izvan sebe od brige. Kad se napokon pojavio oko ponoći, pijan i uplakan, srce mi se slomilo.
“Zašto to radiš sebi?” pitala sam ga tiho dok mu čistim krv s usne.
“Vi mene ne želite ovdje,” promrmljao je.
“Ne znaš koliko griješiš,” rekla sam kroz suze.
Te noći prvi put smo razgovarali iskreno. Rekao mi je kako se osjeća izgubljeno između dva doma, kako mu nedostaje majka ali ne može više živjeti s njom jer stalno viču jedno na drugo. Rekao mi je da se boji da će Edin mene više voljeti nego njega.
“Znaš,” rekla sam mu, “i ja se bojim istih stvari.”
Od tog trenutka stvari su se polako počele mijenjati. Počeli smo zajedno kuhati večere – Dino voli praviti palačinke sa džemom od šljiva. Ponekad zajedno gledamo utakmice ili igramo šah. Nije uvijek lako – ima dana kad se opet povuče u sebe ili me pogleda kao stranca – ali barem više ne osjećam da smo neprijatelji.
Edin i ja smo naučili razgovarati o svemu – čak i o stvarima koje bole. Ponekad se pitam hoću li ikada biti prava obitelj ili ćemo zauvijek ostati skupina ljudi koje veže samo prošlost.
Ali možda prava obitelj nije ona koja izgleda savršeno izvana, nego ona koja svaki dan iznova bira ostati zajedno.
Ponekad se pitam: Koliko ljubavi treba da premostimo sve ono što nas dijeli? I jesmo li svi mi zapravo samo djeca koja traže svoje mjesto pod ovim nebom?