“Nisam vaša sluškinja!” – Priča o tome kako mi je muževa porodica oduzela glas i hrabrost
“Nisam vaša sluškinja!” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. U kuhinji je zavladala tišina, samo je sat na zidu otkucavao. Svi su me gledali kao da sam upravo opsovala pred djecom. Sjedila sam za stolom, ruke mi drhtale, a svekrva Ljubica stisnula usne i pogledala mog muža, Daria.
“Tvoje je da pomažeš, Jasmina. Ti si žena u ovoj kući, a ne gost!” – rekla je hladno, kao da mi čita presudu. Dario je šutio, gledao u tanjur, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije pet godina, kad sam se udala za Daria, bila sam puna snova. Oboje smo radili u Zagrebu, imali svoj mali stan i planirali budućnost. Ali kad je Darijev otac obolio, preselili smo se u njegovu roditeljsku kuću u jednom selu kraj Karlovca. “Samo dok se tata ne oporavi”, govorio je Dario. Ali tata se nije oporavio, a ja sam ostala zarobljena među zidovima gdje su pravila postavljali drugi.
Prvi mjeseci bili su puni razumijevanja. Pomagala sam oko kuće, kuhala, čistila, brinula o svekru. Ali s vremenom su očekivanja rasla. Svako jutro budila bih se prije svih da pripremim doručak, a navečer bih zadnja išla spavati nakon što pospremim sve za njima. Svekrva bi mi često dobacila: “Moja mama je znala što znači biti žena. Danas su mlade žene razmažene.”
Jednog dana, dok sam ribala pod u hodniku, svekar Stjepan prošao je pored mene i rekao: “Dobro je što si ti tu, Jasmina. Da nema tebe, ne znam tko bi ovo radio.” Osjetila sam knedlu u grlu – nije to bila zahvalnost, više kao podsjetnik na moju novu ulogu.
Dario je sve više radio na terenu i rijetko bio kod kuće. Kad bih mu rekla da mi je teško, samo bi slegnuo ramenima: “Znaš kakvi su moji. Pusti ih, proći će.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je isti: zahtjevi, kritike i osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra.
Jedne večeri, dok sam rezala povrće za večeru, čula sam svekrvu kako šapće susjedi Ruži na dvorištu: “Ma Jasmina ti je dobra cura, ali nema ona tu snagu kao naše žene nekad. Sve nešto osjetljiva.” Ruža je klimnula glavom: “Eh, danas bi sve snajke samo po kafićima sjedile i nokte lakirale.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
Moja mama me zvala svaki tjedan iz Bihaća: “Jasmina, jesi li dobro? Ne daj da te gaze!” Ali nisam imala snage priznati joj koliko sam slomljena.
Najgore su bile nedjelje kad bi došla Darijeva sestra Ivana s mužem i djecom. Očekivalo se da ja sve pripremim – ručak za deset ljudi, kolače, kavu. Ivana bi sjedila u dnevnoj sobi i pričala kako joj je naporno na poslu u banci, a ja bih trčala iz kuhinje u blagovaonu s tanjurima.
Jednom sam pokušala reći Dariju: “Zašto uvijek ja sve radim? Zar ne možeš ti pomoći ili barem reći Ivani da ustane?” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila: “Pa znaš da si ti domaćica ovdje. Moja mama i sestra nisu navikle na to.”
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi mi je odzvanjalo: “Nisam vaša sluškinja!” Ali svaki put kad bih pokušala nešto reći, osjećala bih se kao da gubim tlo pod nogama.
Jednog dana došla sam iz trgovine s vrećicama punim namirnica. Na vratima me dočekala Ljubica: “Zašto si kupila ovu skupu kavu? Zar misliš da smo mi bankari?” Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam spustila vrećice i otišla u sobu.
Počela sam gubiti apetit, nisam više prepoznavala sebe u ogledalu. Prijateljice iz Zagreba su me zvale na kavu, ali nisam imala volje ni za što. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.
Vrhunac je bio kad sam jednog jutra pronašla poruku na stolu: “Jasmina, molim te operi prozore prije nego što dođe gost iz Njemačke.” Nije bilo ni molim ni hvala – samo naredba.
Te večeri sjela sam za stol s Darijem dok su ostali gledali televiziju.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao robinja u ovoj kući. Trebam tvoju podršku ili odlazim.”
Pogledao me zbunjeno: “Pa što ti fali? Imaš krov nad glavom, svi te poštuju…”
“Poštuju? Ne osjećam poštovanje nego teret! Zar ne vidiš koliko sam nesretna?”
Dugo smo šutjeli. Znao je da govorim istinu, ali nije imao hrabrosti suprotstaviti se svojoj majci.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Ane u Karlovac. Plakala sam cijelu noć. Ana me grlila i govorila: “Nisi ti kriva što si dobra. Krivi su oni što to iskorištavaju.”
Nakon nekoliko dana Dario me nazvao: “Vrati se kući, razgovarat ćemo svi zajedno.” Nisam znala imam li snage opet proći kroz to poniženje.
Danas živim sama u malom stanu u Karlovcu. Radim u knjižari i polako vraćam svoj glas i hrabrost. Dario me povremeno zove, ali ne znam hoću li ikada moći oprostiti što me nije zaštitio.
Ponekad se pitam – koliko žena oko nas živi ovu istu priču? Koliko nas još šuti dok nas drugi gaze? Možemo li ikada biti dovoljno hrabre da kažemo: “Nisam vaša sluškinja!”?