Nikada nisam mislila da ću starost provesti sama: Priča Ankice iz Zagreba

“Mama, stvarno nemam vremena sad. Zovi me kasnije, imam sastanak!” – Ivana je prekinula vezu prije nego sam stigla reći da mi je danas rođendan. Gledam u mobitel, ruke mi drhte, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. U stanu je tišina, samo sat na zidu otkucava podsjećajući me da vrijeme prolazi, a ja sam sve više sama.

Nikada nisam mislila da ću starost provesti ovako – u praznom stanu na Trešnjevci, okružena uspomenama koje bole više nego što tješe. Cijeli život sam bila tu za svoju djecu: Ivanu i Tomislava. Radila sam dva posla, štedjela na sebi, kuhala njihove omiljene juhe i pravila kolače za svaku njihovu proslavu. Sjećam se kako sam Ivanu vodila na balet, a Tomislava na nogomet. Nikada nisam propustila niti jednu njihovu priredbu ili utakmicu. Bila sam ona mama koja uvijek ima vremena, čak i kad ga nema.

A sada? Sada sam ona baka koja sjedi sama za stolom, dok se iz susjednog stana čuje smijeh tuđe djece. Moji unuci žive nekoliko tramvajskih stanica dalje, ali kao da su na drugom kontinentu. Ponekad ih vidim na Facebooku – Leon slavi rođendan u igraonici, a ja gledam slike s ekrana, jer me nisu ni pozvali.

“Ankice, ne budi dosadna, znaš da su današnja djeca prezaposlena!” – rekla mi je susjeda Mara prošli tjedan dok smo pile kavu na balkonu. Ali kako da ne budem dosadna kad mi srce puca od čežnje? Kako da ne budem kad sam cijeli život vjerovala da obitelj znači biti tu jedni za druge?

Sjećam se dana kad je moj muž Zdravko umro. Djeca su došla, ali samo na sprovod. Ivana je žurila natrag na posao, Tomislav je morao “hitno nešto obaviti”. Ostala sam sama s njegovim stvarima i tišinom koja je postala moj jedini prijatelj. Tada sam prvi put osjetila hladnoću koja mi sada svakodnevno grize kosti.

Jednom sam pokušala razgovarati s Ivanom o tome kako se osjećam.

“Mama, pa imaš sve što ti treba! Stan, penziju, zdravlje… Što još hoćeš?”

“Samo vas… Samo malo vremena s vama,” prošaptala sam.

“Ne dramatiziraj, stvarno nemam vremena za ovo sad,” odbrusila je i otišla.

Tomislav je još gori. On se javi samo kad mu nešto treba – kad mu treba čuvanje djece ili kad mu treba novac za popravak auta. Nikada ne pita kako sam. Nikada ne dođe samo zato što mu nedostajem.

Ponekad mislim da sam negdje pogriješila. Jesam li ih previše razmazila? Jesam li im dala previše sebe pa su zaboravili cijeniti? Ili je ovo jednostavno sudbina nas starijih – da postanemo nevidljivi onima kojima smo dali sve?

Prošle zime sam završila u bolnici zbog pada. Nitko nije došao. Liječnica me pitala imam li obitelj. “Imam,” odgovorila sam, ali nisam imala snage objasniti zašto nitko nije tu. Kad sam izašla iz bolnice, Mara me dočekala s juhom i toplim kruhom. Ona nema djece, ali nikad nije sama – uvijek joj netko dođe pomoći ili popiti kavu.

Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do Ivaninog stana bez najave. Otvorio mi je Leon.

“Bako, mama je rekla da ne možeš sad doći jer ima goste.” Pogledao me onim ravnodušnim pogledom koji nisam prepoznala kod svog unuka.

Vratila sam se kući pognute glave, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji.

Nedjeljom idem u crkvu. Tamo barem mogu zapaliti svijeću za Zdravka i pomoliti se za djecu. Ponekad sretnem druge bake koje pričaju o svojim unucima – kako su im crtali crteže ili donijeli cvijeće iz parka. Ja šutim i slušam, gutajući knedlu u grlu.

Jedne večeri nazvala me Tomislav.

“Mama, možeš li mi posuditi 500 eura? Treba mi za popravak auta, vraćam ti čim mogu.”

“Naravno, sine,” odgovorila sam bez razmišljanja. Nisam ni pitala kad će vratiti. Samo sam se nadala da će možda doći po novac pa ćemo popiti kavu zajedno. Ali poslao je suprugu po novac.

Ponekad sanjam Zdravka. U snovima mi govori: “Ankice, nisi ti kriva. Djeca su odrasla u ovom novom svijetu gdje je sve brzo i površno.” Ali ja ne mogu prestati tražiti krivicu u sebi.

Jednog dana odlučila sam napisati pismo Ivani i Tomislavu. Napisala sam sve što osjećam – koliko mi nedostaju, koliko boli njihova udaljenost, koliko bih voljela da me ponekad zagrle ili nazovu bez razloga. Nisam imala hrabrosti poslati to pismo. Sakrila sam ga u ladicu s ostalim uspomenama koje više nitko ne gleda.

Dani prolaze sporo. Gledam kroz prozor tramvaje kako prolaze prema Savskoj i pitam se vozi li se možda netko od njih mojom rutom prema meni. Ponekad poželim otići negdje daleko, ali gdje? Ovdje su svi moji korijeni, sve moje ljubavi i svi moji porazi.

Nedavno mi je Mara predložila da idemo zajedno na izlet za umirovljenike u Samobor. Pristala sam jer više ne želim čekati pozive koji neće doći. Na izletu sam upoznala Nadu i Vesnu – obje imaju slične priče kao ja. Smijale smo se i plakale zajedno, dijeleći teret samoće koji nas sve pritišće.

Možda nisam jedina koja ovako živi. Možda nas ima mnogo više nego što mislimo – baka i djedova koji sjede sami u stanovima punim uspomena dok im djeca jure kroz život bez pogleda unatrag.

Ponekad se pitam: Je li moguće da ljubav koju damo nestane bez traga? Ili će jednog dana moja djeca shvatiti koliko im nedostajem tek kad mene više ne bude?

Što vi mislite – jesmo li sami krivi što smo ostali sami ili je ovo jednostavno cijena modernog života?