Nije više onaj čovjek kojeg sam voljela: Magdina borba za obitelj
“Zar ti stvarno misliš da si ti jedina koja ovdje pati?” Petar je viknuo, tresući rukama dok su Zora i Ante plakali u pozadini. Stajala sam nasred naše male dnevne sobe u Novom Zagrebu, osjećajući kako mi srce puca na tisuću komadića. Nikada nisam zamišljala da će naš dom, koji smo zajedno gradili ciglu po ciglu, postati bojno polje.
Sve je počelo nakon što su se blizanci rodili. Prvih nekoliko tjedana bili smo iscrpljeni, ali sretni. Petar je bio uz mene, mijenjao pelene, grijao bočice, smijao se kad bi Zora kihnula. Ali onda su došle besane noći, umor, i sitnice koje su nas počele razdvajati. On bi dolazio kasno s posla, a ja bih ga dočekala s podočnjacima i nervozom. “Zašto nisi kupio pelene?” pitala bih ga. “Zar ne vidiš da sam na rubu?”
Njegov odgovor je uvijek bio isti: “I ja radim cijeli dan!” Počeli smo brojati tko je više umoran, tko više daje. Ljubav je nestajala ispod slojeva zamjeranja. Najgore je bilo kad se u sve umiješala njegova majka, gospođa Ljubica. Dolazila bi nenajavljeno, unosila se u kuhinju i tiho komentirala: “Magda, nisi ti baš nešto organizirana. U moje vrijeme žena je znala kako držati kuću.”
Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati Antu, čula sam kako Ljubica šapuće Petru u hodniku: “Sinko, možda si pogriješio. Ona nije za tebe. Pogledaj kako izgleda kuća! Djeca plaču, ona samo viče.” Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. U meni se probudila neka nova snaga – ili možda očaj.
Petar je postajao sve udaljeniji. Počeo je izlaziti s prijateljima iz djetinjstva – Ivanom i Damirom – vraćao bi se kasno, mirišući na pivo i cigarete. Kad bih ga pitala gdje je bio, samo bi odmahnuo rukom: “Trebao mi je odmor od svega ovoga.”
Jedne večeri, kad su djeca napokon zaspala, sjela sam nasuprot njega za stol. “Petre, što nam se događa? Jesi li još uvijek tu?” Pogledao me kao stranca. “Ne znam više tko si ti. Nisi ona žena koju sam oženio. Stalno si nervozna, stalno nešto tražiš od mene.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “A ti? Ti nisi onaj čovjek kojeg sam voljela! Gdje si nestao?”
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Amre na kavu u Travno. Ona me gledala sa suosjećanjem dok sam joj prepričavala sve što se događa. “Magda, moraš misliti i na sebe. Ako te ne poštuje ni on ni njegova majka, što ti ostaje?”
Ali nisam mogla samo tako otići. Zora i Ante su bili premali da shvate što se događa, ali osjećala sam njihovu tjeskobu svaki put kad bi Petar podigao glas ili kad bi Ljubica došla i počela naređivati.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, čula sam kako Petar razgovara na mobitel s nekim ženskim glasom. “Ma ne brini, sve će biti okej… Ona ništa ne kuži…” Srce mi je stalo. Tisuću misli mi je prošlo kroz glavu – vara li me? Ili samo traži utjehu negdje drugdje?
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam blizance kako mirno dišu i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li previše tražila? Jesam li postala ona žena koju ni sama ne prepoznajem?
Sljedećih dana napetost je rasla. Ljubica je dolazila svaki drugi dan i svaki put bi pronašla nešto novo što radim krivo: “Magda, djeca su ti prehlađena jer ne znaš zatvoriti prozor!” ili “Zašto nisi skuvala supu kao što Petar voli?” Počela sam izbjegavati vlastitu kuhinju.
Jednog dana Petar je došao ranije s posla i rekao: “Moramo razgovarati.” Sjeli smo za stol dok su blizanci crtali na podu.
“Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Osjećam se kao da živim s neprijateljem.”
Pogledala sam ga kroz suze: “I ja isto… Ali zar ne bismo trebali pokušati zbog djece? Zar ne vrijedi boriti se za ono što smo imali?”
Nije odgovorio odmah. Samo je zurio kroz prozor u maglovito zagrebačko popodne.
Te večeri nazvala sam svoju mamu u Mostaru. Plakala sam joj u slušalicu: “Mama, bojim se da gubim sve…” Ona mi je tiho rekla: “Dijete moje, brak je borba. Ali ne smiješ izgubiti sebe u toj borbi. Moraš znati gdje povući crtu.”
Sljedećih tjedana pokušavala sam pronaći snagu u malim stvarima – osmijehu Zore kad joj pročitam priču prije spavanja, zagrljaju Ante kad padne i zaplače. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati sve što osjećam.
Jedne večeri Petar je došao kući ranije nego inače. Sjeo je kraj mene na kauč i dugo šutio.
“Magda… Možda bismo trebali potražiti pomoć. Možda razgovor sa stručnjakom?”
Osjetila sam olakšanje pomiješano sa strahom. Jesmo li prekasno shvatili da trebamo pomoć?
Danas još uvijek ne znam što će biti s nama. Ali znam da više neću šutjeti i trpjeti sve sama.
Ponekad se pitam – koliko žena oko nas prolazi isto ovo? Koliko nas šuti zbog djece ili straha od osude? Možemo li ikada ponovno pronaći onu ljubav koju smo imali ili smo zauvijek izgubljeni u svakodnevnim bitkama?