Nevidljiva snaga: Majčina borba za sreću svog sina

“Mama, zašto trava raste brže kad pada kiša?” – Amar me gleda onim svojim velikim, smeđim očima, dok ja pokušavam pronaći ključeve od auta među računima, starim maskama i praznim bombonima. Kiša lupa po prozoru, a ja kasnim na posao u općini, gdje sam zaposlena kao tehnička crtačica u urbanizmu. “Zato što je to prirodno, sine. Hajde, obuj cipele, molim te!” odgovaram, ne gledajući ga. Znam da nije zadovoljan odgovorom, ali nemam vremena za duga objašnjenja.

Amar šuti, spušta glavu i polako navlači cipele. Osjećam kako mi srce steže – opet sam ga odbila. Ali što drugo mogu? Sama sam s njim otkako nas je Adnan napustio prije tri godine. Moja majka, Senada, često mi prigovara: “Nije ti dijete krivo što si sama. On treba majku, a ne robota!” Znam da je u pravu, ali kako da sve stignem?

Na poslu me dočekuje šefica Jasmina s novim zadatkom: “Ajla, trebaš nacrtati plan za novi park do petka!” Pogledam je umorno: “Jasmina, obećala sam Amaru da ćemo ovaj vikend ići na izlet…” Ona odmahne rukom: “Djeca će ti oprostiti, ali posao neće!”

Vraćam se kući kasno. Amar sjedi za stolom i crta nešto na papiru. Prilazim mu i vidim – nacrtao je park. Drveće, klupe, djeca koja se igraju. “Mama, ovo je moj park. Možeš li ga napraviti?” Pogledam ga i osjetim knedlu u grlu. “Možda jednog dana…” šapnem.

Te noći ne mogu spavati. Misli mi lete – jesam li dobra majka? Jesam li previše stroga? Sjećam se svog djetinjstva u Sarajevu, kada mi je otac govorio: “Dijete treba pustiti da sanja.” Ali ja sam prestala sanjati onog dana kad sam ostala sama s Amarom.

Sljedećeg jutra Amar me pita: “Mama, mogu li ići na radionicu robotike u Domu kulture?” Zastanem – to košta 50 maraka mjesečno. Računi su već na stolu, a plata kasni. “Vidjet ćemo, sine…”

Na poslu sam rastresena. Jasmina primjećuje: “Ajla, jesi li dobro?” Klimam glavom, ali ona ne odustaje: “Znaš, i ja sam samohrana majka. Ponekad moraš birati – posao ili dijete.”

Te večeri sjedim s Amarom za stolom. On šuti, crta robote. Prvi put ga pitam: “Zašto voliš robote?” Oči mu zasjaje: “Zato što mogu napraviti sve što ljudi ne mogu! Možda jednog dana naprave robota koji će ti pomoći da ne budeš umorna.” Suze mi naviru na oči.

Odlučujem – prijavit ću ga na radionicu. Prodajem stari bicikl koji godinama skuplja prašinu u podrumu. Amar skače od sreće kad mu kažem: “Ideš na robotiku!”

Prvi dan radionice Amar dolazi kući s osmijehom kakav nisam vidjela godinama. Priča mi o novim prijateljima – Lejli i Harisu – i o tome kako su zajedno napravili malog robota koji svijetli kad plješćeš rukama.

Ali problemi ne prestaju. Majka mi prigovara: “Šta će ti robotika? Bolje da ga vodiš na vjeronauk!” Brat Emir mi šalje poruku: “Ajla, pazi da ti dijete ne postane čudak među djecom.” Osjećam se kao da se borim protiv cijelog svijeta.

Jedne večeri Amar dolazi uplakan iz škole. Djeca su mu se smijala jer je na satu pričao o robotima. “Rekli su da sam čudak… Mama, zašto sam drugačiji?” Grlim ga čvrsto: “Nisi čudak, sine. Ti si poseban. I nikad nemoj prestati biti ono što jesi.”

Počinjem više vremena provoditi s njim. Umjesto brzih odgovora, pitam ga: “Šta misliš ti? Kako bi ti riješio taj problem?” Gledam kako mu raste samopouzdanje.

Na kraju školske godine Amar dobiva nagradu za najbolji projekt iz tehničkog odgoja – njegov mali robot sada stoji u izlogu škole. Prvi put osjećam ponos koji mi grije srce.

Ali život nije bajka. Plata kasni već treći mjesec, a direktor škole najavljuje ukidanje radionica zbog nedostatka sredstava. Roditelji šute ili slegnu ramenima: “Nema para, šta ćemo…”

Okupljam hrabrost i pišem pismo općini. Organiziram roditelje i pokrećem peticiju za nastavak radionica. Neki me podržavaju, drugi govore da gubim vrijeme.

Jednog dana dobijam poziv iz općine – žele razgovarati o projektu radionica za djecu s posebnim interesima. Ulazim u salu sa strepnjom, ali i nadom.

Danas Amar ima 13 godina i vodi vlastitu grupu mladih inovatora u našem gradu. Ja sam naučila da nije dovoljno samo voljeti dijete – treba mu dati priliku da raste.

Ponekad se pitam: Koliko nas još ima koji svoje snove zakopamo pod teretom svakodnevice? Što bi bilo da svi podržimo djecu da budu ono što jesu – bez straha i srama?