„Nemaš pravo na svoju sreću dok bratova djeca ne odrastu!“ – Priča o obitelji koju je slomila očinska kontrola
„Nemaš pravo na svoju sreću dok bratova djeca ne odrastu!“ – riječi mog oca odzvanjale su kućom kao grom. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ruku stegnutih u šake, dok je on sjedio za stolom, pogledom zabijenim u novine. Mama je šutjela, gledala kroz prozor, a brat Ivan je nervozno prebirao po mobitelu. Svi smo znali da će ova večer završiti loše, ali nitko nije imao snage prvi progovoriti.
„Tata, ja nisam dadilja. Ja sam tvoja kći. Imam pravo na svoj život!“, izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Srce mi je tuklo kao ludo. Osjećala sam se kao da stojim gola pred cijelim svijetom.
Otac je polako spustio novine i pogledao me onim svojim hladnim, sivim očima. „Ana, nisi ti još spremna za obitelj. Tvoja dužnost je pomoći bratu. On je ostao sam s dvoje djece nakon što ga je Jasmina ostavila. Ako ti sad odeš i rodiš svoje dijete, tko će paziti na Luku i Saru? Mama više nema snage, a ja radim.“
Ivan je podigao pogled s mobitela, ali nije rekao ništa. Znao je da mu tata uvijek drži stranu. Otkad se Jasmina iselila u Njemačku, svi su očekivali da ću ja preuzeti brigu o njegovoj djeci. I jesam – godinu dana sam ih vodila u školu, kuhala ručak, pomagala oko zadaće. Ali sad imam 29 godina i želim nešto svoje.
„Tata, ja volim Luku i Saru, ali nisam im majka! Imam dečka, Dinu, i želimo se vjenčati. Želim imati svoju djecu!“, glas mi je zadrhtao.
Otac je lupio šakom o stol. „Ne dolazi u obzir! Prvo ćeš pomoći bratu! Što bi ljudi rekli da se tvoja obitelj raspadne, a ti misliš samo na sebe?“
Mama je tiho zaplakala. „Pavao, pusti dijete…“
Ali otac ju je prekinuo pogledom koji ne trpi prigovor.
Te noći nisam spavala. Ležala sam u krevetu i gledala u strop. Sjećanja su navirala – kako sam kao mala uvijek morala popuštati Ivanu, kako sam morala biti dobra kći, kako sam uvijek bila „ona koja pomaže“. Nikad „ona koja sanja“ ili „ona koja bira“.
Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je napeta kao žica na violini. Dino me zvao svaki dan, pitao kad ćemo napokon početi živjeti zajedno. „Ana, pa ne možeš cijeli život biti žrtva svog oca! Dođi kod mene u Zagreb, naći ćemo stan…“
Ali osjećala sam se zarobljeno između ljubavi prema obitelji i želje za slobodom. Luka i Sara su me gledali kao drugu mamu. Kad bi mi Sara navečer šaptala: „Teta Ana, hoćeš li uvijek biti tu?“, srce bi mi se slomilo.
Jedne subote došao je Dino s buketom tulipana. Sjeo je za kuhinjski stol dok sam ja rezala povrće za ručak.
„Ana, ovo više nema smisla. Ili dolaziš sa mnom ili ostaješ ovdje zauvijek.“
Gledala sam ga u oči i znala da govori istinu. Ali onda su u kuhinju utrčali Luka i Sara, vukući me za ruku: „Teta Ana, igraj se s nama!“
Dino je ustao, poljubio me u čelo i tiho rekao: „Zaslužuješ biti sretna.“
Kad je otišao, plakala sam satima.
Navečer sam skupila hrabrost i otišla do oca. Sjedio je na balkonu s pivom u ruci.
„Tata…“, počela sam tiho.
Nije me ni pogledao.
„Tata, molim te… Pusti me da živim svoj život.“
On je samo odmahnuo rukom: „Ne zanima me više. Radi što hoćeš.“
Ali znao je da će me osjećaj krivnje držati prikovanom za ovu kuću.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Mama je sve češće plakala iza zatvorenih vrata. Ivan se povukao u sebe, a djeca su osjećala da nešto nije u redu.
Jedne večeri Sara se razboljela – visoka temperatura, tresla se od groznice. Vozila sam ju noću na hitnu jer nitko drugi nije mogao. Dok sam sjedila u čekaonici, gledala sam druge žene – mlade majke sa svojom djecom, zabrinute ali sretne jer žive svoj život.
Te noći odlučila sam – moram otići.
Sljedećeg jutra spakirala sam torbu i otišla kod Dine u Zagreb. Mama me ispratila suznih očiju: „Ana, budi sretna…“ Otac nije izašao iz sobe.
Prvih mjeseci bilo mi je teško – osjećaj krivnje bio je ogroman. Dino me grlio svaku večer i govorio: „Vrijeme je da misliš na sebe.“
S vremenom sam pronašla posao u vrtiću i upisala tečaj za odgojiteljicu. Dino i ja smo se vjenčali skromno, samo s njegovom obitelji.
Ivan mi nije oprostio što sam otišla – prestao mi se javljati. Djeca su mi slala crteže poštom: „Teta Ana, volimo te.“
Nakon godinu dana rodila sam sina – nazvali smo ga Filip.
Mama je došla vidjeti unuka, ali otac nije htio čuti za mene.
I danas često razmišljam – jesam li bila sebična? Jesam li izdala svoju obitelj ili sam napokon izabrala sebe?
Možemo li ikada biti slobodni od tuđih očekivanja ili ćemo uvijek živjeti po pravilima drugih? Što vi mislite – gdje završava dužnost prema obitelji i počinje pravo na vlastitu sreću?