Ne mogu više s njegovom sestrom: Priča o granicama i hrabrosti

“Opet dolazi. Znaš li koliko mi je dosta svega?” šapnula sam Davoru dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako Ivana izlazi iz auta s vrećicama iz Lidla, kao da dolazi na tjedni odmor, a ne na običan vikend. Davor je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled, kao i uvijek kad je riječ o njegovoj sestri. “Ana, znaš da je ona sama, nema nikoga osim nas. Ne možemo je ostaviti na cjedilu.”

Ali što je sa mnom? Što je s našom djecom, našim mirom? Svaki vikend ista priča: Ivana dolazi, sjeda za stol, preuzima razgovor, kritizira moju juhu, smije se mojoj kavi, a onda, kao da je sve to normalno, počne pričati o svojim problemima, o tome kako je život nije mazio, kako je ona uvijek bila žrtva. Djeca se povlače u svoje sobe, Davor nestane u garaži, a ja ostajem sama s njom, slušajući njezine beskrajne monologe.

Sjećam se prvih godina braka. Bila sam mlada, puna nade, vjerovala sam da ćemo Davor i ja graditi svoj svijet, svoj dom. Ali Ivana je uvijek bila tu, kao sjena, kao podsjetnik da nikad neću biti dovoljno dobra za njegovu obitelj. Njihova majka, gospođa Marija, uvijek je govorila: “Ivana je posebna, ona treba više pažnje.” I tako je i bilo. Ivana je dobivala sve, a ja sam učila šutjeti.

Jednog vikenda, kad je Davor bio na poslovnom putu, Ivana je došla nenajavljeno. Djeca su imala temperaturu, ja sam bila iscrpljena, ali ona je sjela u dnevni boravak, upalila televizor i počela komentirati moj način odgoja. “Ana, djeca ti previše sjede za kompjuterom. U moje vrijeme, mi smo se igrali vani, nismo znali za dosadu.” Nisam imala snage raspravljati se. Samo sam šutjela, osjećajući kako mi srce lupa od bijesa i nemoći.

Prošle zime, kad je Davor slomio nogu, Ivana je došla “pomoći”. U stvarnosti, sve je bilo na meni. Ona je sjedila s Davorom, pričala mu viceve, donosila mu kolače, a ja sam kuhala, čistila, vodila djecu u školu i na treninge. Kad sam jednom prigovorila, Davor je rekao: “Budi zahvalna što imamo nekoga tko brine o meni.” Nisam mogla vjerovati. Zar je moguće da nitko ne vidi koliko me to uništava?

Jedne subote, kad je Ivana opet došla s vrećicama, odlučila sam progovoriti. “Ivana, možeš li ovaj vikend ostati kod sebe? Djeca imaju ispite, Davor je umoran, a i meni treba malo mira.” Pogledala me kao da sam je uvrijedila do srži. “Ana, pa ja sam tvoja obitelj! Zar ti smetam?” Osjetila sam suze u očima, ali nisam popustila. “Ne smetaš mi, ali ponekad nam treba privatnost.”

Davor je navečer bio ljut. “Zašto si to napravila? Znaš da je Ivani teško. Ona nema nikoga.” Počela sam plakati. “A što je sa mnom, Davore? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar ja ne zaslužujem malo mira?” Tišina. Prvi put nije imao odgovor.

Nakon tog vikenda, Ivana se povukla. Nije dolazila tri tjedna. Djeca su bila opuštenija, Davor je bio nervozan, ali ja sam osjećala olakšanje. Počela sam se pitati: jesam li ja loša osoba što želim svoj prostor? Jesam li sebična jer ne mogu više biti domaćica, psiholog i žrtva u isto vrijeme?

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Davor je tiho rekao: “Znaš, možda sam bio nepravedan prema tebi. Navikao sam da Ivana uvijek bude tu, ali zaboravio sam da ti nisi dužna sve to trpjeti.” Pogledala sam ga, prvi put nakon dugo vremena, s nadom. “Samo želim da nas dvoje budemo obitelj. Da imamo svoj mir.”

Ivana je kasnije došla, ali više nije ostajala cijeli vikend. Naučila je poštovati naše granice, a ja sam naučila reći što osjećam. Nije bilo lako. Bilo je suza, svađa, tišine. Ali prvi put sam osjetila da imam pravo na svoj život.

Ponekad se pitam: koliko žena oko mene živi s istim teretom, šuteći, bojeći se reći što ih boli? Koliko nas još mora proći kroz to da bi naučile reći – dosta je?