Naša kći više nije ona ista: Kako nam je zet otuđio dijete

“Ne mogu vjerovati da nisi došla! Tvoj otac je cijelu večer gledao prema vratima, nadajući se da ćeš se pojaviti!” viknula sam u slušalicu, glas mi je drhtao od bijesa i tuge. S druge strane, Lana je šutjela. Zrak između nas bio je gust, kao da nas dijeli cijeli svemir, a ne samo nekoliko kilometara od našeg stana u Novom Zagrebu do njezinog u Dubravi.

“Mama, rekla sam ti već… Dario nije dobro, a i…”

“Dario nije dobro? Lana, tvoj otac ima 60 godina jednom u životu! Zar ti je stvarno važnije što tvoj muž ima temperaturu nego što tvoj otac slavi rođendan?”

Osjetila sam kako mi srce lupa, a suze su mi navirale na oči. Moj muž, Ivan, sjedio je za stolom, gledao u pod i šutio. Znam da ga boli jednako kao i mene, ali on nikad ne viče. On samo šuti i pati.

Sve je počelo prije tri godine, kad se Lana udala za Darija. Prije toga bila je vesela, otvorena, uvijek spremna pomoći. Dolazila je svake nedjelje na ručak, zvala me svaki drugi dan, pričala mi o poslu, prijateljicama, planovima. A onda – kao da ju je netko zamijenio.

Dario… Nikad ga nisam voljela. Previše ozbiljan, previše zatvoren. Kad bi došao kod nas, sjedio bi kao kip, jedva progovorio koju riječ. Uvijek sam osjećala da nas procjenjuje, da mu nismo dovoljno dobri. Ali Lana ga je voljela – ili sam barem tako mislila.

Nakon vjenčanja sve se promijenilo. Prvo su prestali dolaziti na ručkove. “Imamo previše obaveza”, govorila bi Lana. Onda su počeli putovati za praznike – uvijek negdje drugo, nikad kod nas. Kad bih je pitala zašto ne dođu, rekla bi: “Dario voli mir, ne voli gužvu.” A kad bih predložila da barem ona dođe sama, odgovarala bi: “Ne mogu ga ostaviti samog.” Kao da je dijete!

Prijateljice su mi govorile: “Pusti je, ima svoj život.” Ali kako da pustim? To je moje dijete! Zar sam cijeli život davala sve za nju da bi me sad izbacila iz svog života zbog nekog muškarca?

Najgore je bilo prošle zime. Ivan je završio u bolnici zbog srca. Zvala sam Lanu – nije se javila. Poslala sam poruku – odgovorila je tek sutradan: “Javite kad bude bolje.” Nisam mogla vjerovati. To nije bila moja kći.

Kad se Ivan vratio kući, bio je tihiji nego ikad. Jedne večeri rekao mi je: “Možda smo mi krivi. Možda smo je previše štitili.” Nisam mu znala što odgovoriti.

Pokušavala sam razgovarati s Lanom. Pitala sam je što se događa. Uvijek isti odgovor: “Ništa, mama. Sve je u redu.” Ali nije bilo u redu! Vidjela sam joj oči kad bi došla – umorne, tužne. Kao da nešto skriva.

Jednom sam joj rekla: “Lana, ako te Dario kontrolira ili ti nešto radi, reci mi!” Pogledala me s nevjericom: “Mama, nemoj izmišljati! Dario me voli! Samo… On ne voli kad ga drugi ljudi opterećuju.” Tada sam prvi put osjetila strah – ne za sebe, nego za nju.

Na Ivanov rođendan pripremila sam sve omiljeno: sarme, pečenu janjetinu, tortu od oraha koju Lana obožava. Svi su došli – brat Ante sa ženom i djecom, susjedi iz ulaza, Ivanovi kolege iz firme. Samo Lana nije došla.

Cijelu večer Ivan je šutio i gledao prema vratima. Kad su svi otišli, sjeo je na kauč i rekao: “Znaš što boli najviše? Ne to što nije došla – nego što nije ni nazvala.” Nisam znala što reći.

Sutradan sam joj poslala poruku: “Tata ti oprašta, ali ja ne mogu.” Nije odgovorila.

Dani su prolazili. Počela sam sumnjati u sve – jesmo li pogriješili kao roditelji? Jesmo li joj dali previše ili premalo ljubavi? Je li Dario stvarno kriv ili smo mi samo tražili izgovor?

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je Lana.

“Mama…”

Glas joj je bio tih i slomljen.

“Što je?”

“Ne mogu više ovako… Dario stalno govori da ste vi protiv njega… Da ga ne volite… Da želite da ga ostavim… Ja… Ne znam više što da radim.” Počela je plakati.

Srce mi se slomilo na tisuću komadića.

“Lana, dušo… Mi te volimo više od svega na svijetu. Samo želimo da budeš sretna. Ako nisi sretna… Vrati se kući. Ili barem dođi na ručak. Samo dođi…”

Nije ništa rekla još nekoliko trenutaka. Onda je tiho spustila slušalicu.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako roditelji nikad ne prestaju brinuti za svoju djecu, bez obzira koliko ona odrasla bila; o tome kako ljubav može biti i teret i spas; o tome kako ponekad ljudi koje najviše volimo postanu nam najdalji.

Sutradan sam otišla na tržnicu i kupila sve za njezinu omiljenu juhu od rajčice. Možda će doći ovaj put.

Pitam se: Jesmo li mi krivi što smo izgubili svoju kćer ili su to stvarno drugi ljudi koji ulaze u naše obitelji i mijenjaju ih zauvijek? Ima li nade da ćemo opet biti obitelj kakva smo nekad bili?