Moji roditelji nikada neće upoznati svoje unuke zbog pohlepe: Zvali su da se ispričaju, ali nisam mogao oprostiti

“Neću više slušati tvoje ponižavanje, Jasmin!” majčin glas je odjekivao kroz hodnik dok sam se skrivao iza vrata svoje sobe, stisnutih šaka i suza u očima. Otac je šutio, ali njegov pogled bio je hladan kao zimska noć u Sarajevu. Imao sam šest godina i nisam razumio zašto mama plače svake večeri, niti zašto djed više ne sjedi s nama za stolom.

Moja majka, Sanela, nikada nije završila fakultet. Otac, Jasmin, bio je inženjer i često joj je to nabacivao u lice. “Da si makar završila školu, ne bismo morali živjeti s tvojim roditeljima!” vikao bi dok bi lupao vratima. Djed Mustafa i baka Zlata pokušavali su smiriti situaciju, ali napetost je rasla iz dana u dan. Živjeli smo svi zajedno u staroj kući na Ilidži, gdje su mirisi bakinih pogača i zvukovi dječje igre ispunjavali dvorište. Sve dok jednog dana nije došla ta prokleta oporuka.

Djed je iznenada preminuo. Sjećam se mirisa tamjana i šapata odraslih dok su pričali o nasljedstvu. Otac je bio uvjeren da mu pripada veći dio kuće jer je on “muška glava” i jedini s diplomom. Majka je šutjela, ali baka je stala na njenu stranu. “Sanela ima isto pravo kao i Jasmin!” viknula je baka pred cijelom rodbinom. Tada je otac prvi put podigao ruku na majku. Taj zvuk, taj šamar, zauvijek mi je ostao urezan u pamćenje.

Nakon toga ništa više nije bilo isto. Otac je spakirao naše stvari i odveo nas u mali stan na Grbavici. Majka je bila slomljena, a ja sam svake noći plakao za bakom i dvorištem punim trešanja. Otac je postao još gori – stalno je radio, a kad bi došao kući, mirisao bi na rakiju i gorčinu. Majka je pokušavala pronaći posao, ali bez diplome su joj nudili samo čišćenje ili rad na kasi. “Zašto nisi učila kad si imala priliku?” grizao ju je otac svaki put kad bi donijela kući sitniš.

Godine su prolazile. Ja sam rastao između dvije vatre – majčine tihe tuge i očeve bučne ljutnje. Kad sam imao 18 godina, odlučio sam otići studirati u Zagreb. Otac nije htio platiti ni kunu za moj fakultet. “Neka ti mater plati kad je tako pametna!” rekao mi je prije nego što sam otišao. Majka mi je dala sve što je imala – stari zlatni lančić i 200 maraka koje je godinama skrivala ispod madraca.

U Zagrebu sam upoznao Lejlu, djevojku iz Tuzle koja je također pobjegla od porodičnih svađa. Zajedno smo gradili novi život, daleko od prošlosti koja nas je proganjala u snovima. Vjenčali smo se skromno, bez roditelja i rodbine. Kad nam se rodila kćer Hana, prvi put sam osjetio istinsku sreću – ali i tugu što moji roditelji nikada neće upoznati svoju unuku.

Jednog dana, dok sam hranio Hanu kašicom od jabuka, zazvonio mi je mobitel. Na ekranu – broj iz Sarajeva. Srce mi je preskočilo. Bio je to otac. “Sine… znam da si ljut na mene. Ali vrijeme prolazi… Žao mi je zbog svega.” Glas mu je bio promukao, stariji nego što ga pamtim. U pozadini sam čuo majčin tihi jecaj.

Nisam znao šta da kažem. Sjećanja su navirala – šamar u dnevnoj sobi, majčine suze, moj odlazak bez pozdrava… “Ne mogu vam oprostiti,” izustio sam kroz zube. “Niste bili tu kad ste mi najviše trebali. Sada imam svoju porodicu i ne želim da Hana raste uz iste rane koje ste vi meni ostavili.” Spustio sam slušalicu dok su mi ruke drhtale.

Lejla me zagrlila bez riječi. Zna ona sve – kako sam noćima sanjao baku Zlatu i njen miris lavande, kako sam mrzio oca zbog njegove pohlepe i ponosa, ali još više mrzio sebe što ga nisam mogao mrziti do kraja.

Prošle su godine. Rodio nam se i sin, Tarik. Moji roditelji nikada nisu upoznali svoje unuke. Ponekad se pitam jesam li pogriješio što im nisam dao drugu šansu – ali onda pogledam Hanu i Tarika kako se smiju u našem malom stanu u Novom Zagrebu i znam da im nikada neću dopustiti da osjete ono što sam ja osjećao.

Možda će mi jednog dana oprostiti što im nisam oprostio… Ali kako oprostiti onima koji su ti ukrali djetinjstvo zbog vlastite pohlepe?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti roditeljima koji su te povrijedili više nego itko drugi?