Moja kćerka prodaje svoju polovicu stana: Gdje ću ja živjeti?
“Ne mogu vjerovati, Alma! Kako možeš to napraviti?” glas mi je drhtao dok sam gledala svoju kćerku kako prelistava papire kod stola u dnevnoj sobi. Sunce je već zalazilo iza sarajevskih brda, a stan, koji sam naslijedila od svojih roditelja, bio je ispunjen napetom tišinom.
Alma je podigla pogled, oči joj pune tvrdoglavosti. “Mama, ja imam svoj život. Treba mi novac za novi početak u Zagrebu. Ti i brat ste dobili jednako. Nije fer da me sad kriviš.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam mogla vjerovati da je došlo do ovoga. Prije dvije godine, kad sam odlučila podijeliti stan na pola između Alme i njenog brata Dine, mislila sam da radim pravu stvar. Željela sam izbjeći svađe oko nasljedstva kad mene više ne bude. Nisam ni slutila da će me ta odluka dovesti do ovakve situacije.
Dino je sjedio na kauču, šutio je, ali lice mu je bilo crveno od bijesa. “Alma, znaš li ti šta radiš? Mama će ostati bez krova nad glavom! Ko zna kakve će ljude dovesti ovdje!”
Alma je slegnula ramenima. “Ne mogu više čekati. Imam 32 godine, još uvijek živim s vama, a posao u Zagrebu mi je prilika života. Ne mogu propustiti to zbog stana koji ionako nije samo moj.”
Pogledala sam u zid na kojem su još visile slike mojih roditelja. Sjećanja su navirala – miris bakinog bureka, djedove priče o ratu, smijeh za stolom… Sve to sada prijeti da nestane zbog papira i potpisa.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, slušajući zvukove grada kroz prozor. U glavi su mi odzvanjale Almine riječi: “Imam svoj život.” Jesam li bila sebična što sam očekivala da će ostati uz mene? Jesam li pogriješila što sam im dala stan dok sam još živa?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Alma je stalno razgovarala telefonom s nekim agentom za nekretnine. Dino je izbjegavao kuću, vraćao se kasno s posla i samo bi kratko promrmljao “dobro veče”.
Jednog popodneva, dok sam kuhala supu, Dino je tiho ušao u kuhinju.
“Mama…”
Okrenula sam se, suze su mi već bile u očima.
“Ne mogu vjerovati da nas je Alma ovako izdala,” rekao je kroz zube. “Ako prodaju njenu polovicu, ko zna ko će nam doći u stan! Šta ćemo ti i ja?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila, osjećajući njegovu nemoć i vlastiti strah.
Nekoliko dana kasnije, Alma je dovela potencijalne kupce – bračni par iz Mostara. Gledali su stan kao da već pripada njima, postavljali pitanja o grijanju, parkiranju, susjedima… Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Nakon što su otišli, Alma je sjela nasuprot mene.
“Mama, molim te, nemoj mi otežavati. Znaš da nemam izbora. Dino ima svoj posao ovdje, ti si još uvijek zdrava… Ja moram dalje.”
“A gdje ću ja ako me novi vlasnici ne budu htjeli?” pitala sam tiho.
Alma je uzdahnula. “Pa neće te valjda izbaciti na ulicu! Možeš s Dinom ili… možda pronađeš nešto manje za sebe.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Cijeli život sam radila za ovu porodicu – štedjela svaku marku, odricala se svega da bi djeca imala bolje sutra. A sada… sada bih trebala napustiti dom svojih roditelja?
Dino je bio sve ogorčeniji. Počeo je prijetiti da će tražiti sudsku zabranu prodaje dok sam živa.
“Nećeš ti nikome prodati ništa dok je mama ovdje!” vikao je na Almu jedne večeri.
Alma je plakala, tresla se od bijesa i tuge.
“Vi ne razumijete! Ja ovdje nemam budućnost! Samo želim šansu za normalan život!”
Svađe su postale svakodnevica. Komšije su počele šaptati po hodniku zgrade – “Jesi čula šta se dešava kod one Zorice? Djeca joj se svađaju oko stana…”
Jedne večeri sjela sam sama u dnevnu sobu, gledala kroz prozor svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila.
Možda sam trebala čekati s podjelom stana dok mene ne bude? Možda sam trebala više razgovarati s djecom o budućnosti? Ili sam jednostavno bila previše naivna vjerujući da će ljubav biti jača od materijalnih stvari?
Dani su prolazili, a situacija se nije rješavala. Alma je pronašla kupca koji je bio spreman odmah platiti svoju polovicu. Dino je prijetio tužbom. Ja sam bila rastrgana između dvoje djece koje volim više od svega na svijetu.
Na kraju, kad su papiri bili spremni za potpisivanje kod notara, Alma me pogledala kroz suze.
“Mama… molim te, oprosti mi. Ne znam šta drugo da radim.”
Zagrlila sam je i zaplakala zajedno s njom.
Sada sjedim sama u polupraznom stanu i pitam se: Je li vrijedilo sve ovo? Jesmo li izgubili porodicu zbog kvadrata i papira?
Što vi mislite – jesam li pogriješila što sam djeci dala stan dok sam još živa? Kako biste vi postupili na mom mjestu?