Moj sin se vratio kući nakon razvoda: Jesam li ga previše voljela ili premalo pustila?
“Opet si ostavio čarape po stanu, Ivane!” viknula sam iz kuhinje, dok sam pokušavala pronaći mjesto za još jednu njegovu kutiju. Stan u Grbavici bio je uvijek tijesan, ali sada, kad se moj tridesetogodišnji sin vratio nakon razvoda, činilo se kao da zidovi dišu zajedno s nama – teško i s naporom.
Ivan je šutio, sjedio na rubu kauča i gledao kroz prozor. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi. “Mama, ne mogu sad o tome,” promrmljao je, a ja sam osjetila kako mi srce tone. Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put dovela ovdje, još kao bebu, nakon što nas je njegov otac napustio. Tada sam obećala sebi da ću mu biti sve – i otac i majka, i prijatelj i oslonac.
Godine su prošle u borbi. Radila sam kao medicinska sestra u noćnim smjenama, a Ivan je bio mirno dijete, uvijek s knjigom ili loptom u ruci. Nikad nije tražio previše. Kad je upisao fakultet u Zagrebu, ponosila sam se njime više nego ičim. “Mama, jednog dana ću ti kupiti stan s pogledom na Trebević,” šalio se dok smo zajedno pili kafu na balkonu.
Kad je upoznao Lejlu, činilo se da mu se život konačno slaže. Lejla je bila iz dobre sarajevske porodice, obrazovana i nježna. Vjenčanje je bilo skromno, ali puno ljubavi. Iako su živjeli u Novom Sarajevu, Ivan me nikad nije zaboravio. Svaki mjesec bi mi krišom ostavljao novac u ladici, govoreći: “Za lijekove i kafu, mama.”
Ali brak nije izdržao pritiske. Lejla nije mogla imati djece, a Ivanova tuga pretvorila se u šutnju. Počeli su se udaljavati. Kad mi je jedne večeri došao na vrata s koferom i crvenim očima, znala sam da je gotovo.
“Ne pitaj ništa, molim te,” rekao je tada. Samo sam ga zagrlila.
Od tada živimo zajedno – opet. Ali ništa nije isto kao prije. Moj mali stan postao je skladište njegovih uspomena i mojih briga. Svako jutro nalazim njegove stvari posvuda: kravatu na stolu, papire po podu, prazne šalice na prozoru. Ponekad mi dođe da vrištim.
Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, Ivan je tiho rekao: “Znaš li da me Lejla nikad nije pitala kako sam? Samo je šutjela… kao da joj više nisam važan.” Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja na Lejlu i tuga zbog Ivanove boli.
“Možda si joj trebao reći kako se osjećaš,” odgovorila sam oprezno.
“A možda sam trebao ostati s njom zbog mira… ili zbog tebe?” pogledao me ravno u oči. Osjetila sam težinu tih riječi – jesam li ga previše vezala za sebe? Jesam li mu bila preveliki oslonac?
Sljedećih dana pokušavala sam mu pomoći da pronađe posao. “Ivane, imaš diplomu ekonomije! Ne možeš cijeli dan sjediti kod kuće!”
“Mama, nemam snage za nove ljude… za nova razočaranja,” odgovorio bi svaki put.
Počela sam razgovarati s prijateljicama iz zgrade. “Ma pusti ga, Sabina,” govorila mi je Azra s trećeg kata, “mladi danas kasno sazrijevaju. Proći će ga to.” Ali meni nije bilo lakše.
Jednog popodneva došla nam je u goste moja sestra Mirela iz Mostara. “Ivane, hajde sa mnom na kafu do grada!” predložila mu je veselo.
“Ne mogu tetka, stvarno nisam za društvo,” odbio ju je hladno.
Mirela me povukla u kuhinju: “Sabina, moraš ga pustiti da padne na nos! Ne možeš ga stalno štititi!”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih godina kad sam Ivana štitila od svega lošeg – od loših ocjena, od tužnih vijesti o ocu, od siromaštva… Jesam li ga time učinila slabijim?
Sljedećeg jutra odlučila sam biti iskrena.
“Ivane, sine… Znaš da te volim najviše na svijetu. Ali ne mogu više ovako. Ovaj stan nije samo tvoj zaklon – to je i moj dom. Moraš pronaći svoj put, makar to značilo da ćeš opet pogriješiti.”
Ivan me gledao dugo bez riječi. Onda je ustao i zagrlio me kao kad je bio dijete.
“Znam mama… Samo mi treba još malo vremena. Obećavam da ću pokušati.”
Tih dana počeo je izlaziti vani – najprije samo do prodavnice, onda na kafu s prijateljima iz djetinjstva. Jednog dana vratio se nasmijan: “Sreo sam Anu iz osnovne škole! Pozvala me na koncert u Domu mladih… Možda ipak ima nade za mene?”
Osjetila sam olakšanje pomiješano sa strahom – hoće li opet biti povrijeđen? Hoću li ja moći podnijeti još jedan njegov pad?
Ali možda to i jest roditeljstvo – stalno puštanje i stalno vraćanje.
Ponekad se pitam: Jesam li ga previše voljela ili premalo pustila? Može li dijete ikad stvarno odrasti dok god zna da ga kod kuće čeka majka? Što vi mislite – gdje završava ljubav, a počinje sloboda?