Moj sin je oženjen, ali želi da mu čistim kuću – za novac!
“Znaš, mama, Lejla i ja smo razgovarali… Ako ti nije problem, mogli bismo ti platiti da nam dolaziš čistiti stan jednom tjedno,” izgovorio je Filip, moj sin, dok je nervozno vrtio šalicu kave između dlanova. Pogledala sam ga u nevjerici, osjećajući kako mi srce udara u sljepoočnicama. “Zar ti misliš da sam ja tvoja čistačica?” prošaptala sam, boreći se da ne zaplačem pred njim.
Filip je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Nije to ništa loše, mama. Znaš da ti vjerujemo više nego bilo kome drugom. Lejla ima puno posla, a ja radim prekovremeno…”
Lejla je sjedila do njega, zureći u ekran mobitela. Nije ni podigla pogled. “Gospođa Azra iz trećeg ulaza uzima 15 eura po satu. Mi bismo ti dali više,” dodala je tiho, kao da govori o nekoj usluzi iz kataloga.
Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja gorčina. Sjetila sam se dana kad sam Filipu brisala nos, kad sam ga učila vezati cipele i kad sam mu prvi put pokazala kako se pere pod. Sada me moj sin gleda kao nekoga koga može platiti da mu pospremi nered.
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike: Filip kao dječak, Filip na maturi, Filip na vjenčanju s Lejlom. Nikad nisam bila zadovoljna njegovim izborom. Lejla je uvijek bila previše hladna, previše distancirana. Nikad nije naučila kuhati sarme kako treba, nikad nije pitala za moje zdravlje. Ali zbog Filipa sam šutjela i trudila se biti pristojna.
Sljedeći dan sam otišla kod njih. Stan je bio uredan, ali osjetila sam miris ustajalog zraka i neoprane kave u sudoperu. Lejla je sjedila za laptopom, tipkajući nešto žustro. Filip je bio na poslu.
“Dobar dan, mama,” rekla je bez osmijeha. “Stavila sam ti rukavice i sredstva za čišćenje u kupaonicu. Ako ti nešto treba, samo reci.”
Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa. Nisam ništa rekla, samo sam uzela krpu i počela brisati prašinu s polica. Svaki pokret bio mi je težak kao olovo.
Dok sam ribala pločice u kupaonici, čula sam kako Lejla razgovara telefonom s prijateljicom: “Ma znaš kako je… Njegova mama voli biti korisna. Tako joj je lakše kad ima osjećaj da pripada.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što me više boli – to što me vidi kao nekoga tko mora ‘pripadati’ ili to što moj sin misli da mi može platiti ljubav.
Kad je Filip došao kući, čekala sam ga u hodniku. “Filipe, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Pogledao me zbunjeno. “Što je bilo?”
“Neću više dolaziti čistiti vaš stan. Nisam vaša služavka. Ja sam tvoja majka!”
Lejla je izašla iz dnevne sobe s podignutom obrvom. “Ali rekli ste da vam nije problem…”
“Rekla sam jer nisam htjela praviti scenu pred Filipom. Ali ovo nije način na koji želim biti dio vašeg života,” odgovorila sam joj mirno, ali čvrsto.
Filip je uzdahnuo i sjeo na klupu u hodniku. “Mama, ne razumiješ… Lejla i ja smo stalno pod stresom. Ti si uvijek bila tu za mene…”
“Bila sam tu kao majka, ne kao netko koga ćete platiti da vam pere prozore!”
Nastala je tišina koju su prekidali samo zvuci automobila s ulice.
“Možda smo pogriješili,” rekao je Filip tiho.
Lejla je slegnula ramenima i otišla natrag za laptop.
Te večeri sam dugo razmišljala o svemu što se dogodilo. Jesam li previše očekivala od Lejle? Jesam li previše vezana za Filipa? Možda sam trebala pustiti da žive svoj život bez mog stalnog uplitanja.
Ali nisam mogla zaboraviti osjećaj poniženja kad su mi ponudili novac za ono što sam cijeli život radila iz ljubavi.
Sljedećih tjedana Filip se rijetko javljao. Kad bi nazvao, razgovor bi bio kratak i površan. Lejlu nisam ni viđala ni čula.
Jednog dana srela sam susjedu Mirelu na tržnici.
“Čujem da više ne ideš kod Filipa?” pitala me znatiželjno.
“Ne idem… Neka sad sami nauče što znači biti obitelj,” odgovorila sam s knedlom u grlu.
Mirela me pogledala suosjećajno. “Znaš, Azra iz trećeg ulaza isto tako pomaže svojoj snahi, ali nikad nije uzela ni marke za to. Kaže da to radi zbog unuka i mira u kući.”
Pitala sam se jesam li ja pogriješila što nisam pristala na tu igru – ili su oni pogriješili što su zaboravili što znači obitelj?
Dani su prolazili sporo i teško. Nedostajao mi je Filip, ali nisam htjela popustiti.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Filipov broj.
“Mama… možemo li doći sutra na ručak? Samo nas dvoje?”
Srce mi je poskočilo od sreće i tuge istovremeno.
“Naravno, sine,” odgovorila sam tiho.
Te noći nisam oka sklopila razmišljajući: Gdje smo pogriješili? Je li moguće ponovno pronaći put do srca vlastitog djeteta kad jednom izgubiš njegovo povjerenje?
Što vi mislite – jesam li trebala pristati pomoći im ili postaviti granice? Je li ljubav prema djetetu bezuvjetna ili ipak ima svoje granice?
Niste pogriješili. Užasno je da Vas doživljavaju kao osobu koja im treba čistiti kuću za novac. Nisu shvatili da Vi to radite iz ljubavi. Čak i u odnosima sa vlastitom djecom, granice moraju postojati. Tada ce Vas više cijeniti. Zašto bi se trudili oko Vaše ljubavi kada je i onako imaju?