Moj muž želi poslati mog sina kod svoje majke: Neću mu to dopustiti
“Ne, Dario! Neću dopustiti da Ivan ode kod tvoje majke!” viknula sam, glas mi je drhtao, ali nisam popuštala. Kiša je udarala po prozorima naše male kuće u predgrađu Sarajeva, a Ivan je sjedio na kauču, stisnut uz svog plišanog medu, gledajući nas širom otvorenih očiju.
Dario je stajao nasuprot meni, ruku prekriženih na prsima. “Ajla, ne dramatiziraj. Moja mama ima više iskustva s djecom. Tamo će imati dvorište, mir… Ovdje mu nije dobro.”
“Nije dobro?” osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nije dobro jer ti ne želiš biti otac mom djetetu! Znao si da imam sina kad si me oženio. Znao si sve!”
Dario je uzdahnuo i okrenuo glavu. “Ajla, nije to tako… Samo mislim da bi svima bilo lakše. I tebi. Mogla bi se više posvetiti našem zajedničkom životu.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Ivan je bio sve što sam imala iz prvog braka, nakon što me Emir ostavio zbog druge žene. Prošla sam pakao s roditeljima koji su me osuđivali, s prijateljicama koje su nestale kad sam ostala sama s djetetom. Dario je bio svjetlo na kraju tunela – ili sam barem tako mislila.
Ali sada, nakon dvije godine braka, vidjela sam pukotine. Njegova majka, gospođa Ljubica iz Osijeka, nikad nije prihvatila Ivana. Uvijek je govorila: “Dijete bez oca treba čvrstu ruku.” Nikad nije pitala Ivana što voli, nikad ga nije zagrlila. Samo hladne riječi i pogledi.
“Ivan neće nigdje!” rekla sam tiho, ali odlučno. “On je moje dijete. Ako ti smeta, idi ti kod svoje mame.”
Dario je bijesno lupio šakom o stol. “Ne možeš tako razgovarati sa mnom! Ja sam tvoj muž!”
Ivan se rasplakao. Prišla sam mu i zagrlila ga. “Ne boj se, sine. Mama je tu.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Dario šeta po stanu, kako škripi parket pod njegovim koracima. U glavi mi se vrtjela scena iz prošlog ljeta kad smo bili kod Ljubice. Ivan se igrao u dvorištu s djecom iz susjedstva, a ona ga je povukla za ruku i šapnula: “Ne možeš ti biti kao oni. Ti si drugačiji.”
Sutradan sam nazvala svoju sestru Mirelu u Mostaru.
“Ajla, ne smiješ popustiti!” rekla mi je odlučno. “Znaš kakva je Ljubica. Ako jednom ode tamo, teško ćeš ga vratiti.”
“Ali što ako Dario stvarno misli da je to bolje za Ivana? Možda ja griješim… Možda mu treba muška figura…”
“Ajla!” prekinula me Mirela. “Tvoj sin te treba više nego ikad. Dario je znao za Ivana kad te oženio. Neka sad bude čovjek i otac ili neka ide svojim putem!”
Te riječi su me probudile iz magle sumnje.
Narednih dana Dario je bio hladan i distanciran. Dolazio bi kasno s posla, večerao u tišini i gledao televiziju dok Ivan i ja učimo slova ili crtamo.
Jedne večeri Ivan me upitao: “Mama, hoću li ja morati otići kod bake Ljubice? Ona me ne voli… Tamo nema ni mojih igračaka ni tebe…”
Stisnula sam ga uz sebe i obećala: “Nikada te neću ostaviti, sine moj.” Ali u sebi sam osjećala strah – što ako Dario stvarno ode do socijalne službe? Što ako me prijavi kao lošu majku?
Sljedeće subote došla je Ljubica u posjetu. Sjela je za stol kao kraljica i odmah počela: “Ajla, moraš misliti na budućnost djeteta. Kod mene će imati red, naučit će što znači poštovanje… Ovdje samo trči po stanu i crta po zidovima!”
“Gospođo Ljubice,” rekla sam mirno ali čvrsto, “Ivan ima dom ovdje. Ima mene. Ima ljubav i sigurnost. To mu nitko ne može dati osim mene.” Pogledala me ispod naočala, usne stisnute u tanku crtu.
Dario je šutio cijelo vrijeme.
Kad su otišli, Ivan mi je donio crtež – nas dvoje ispod velikog sunca, a Dario stoji sa strane, okrenut leđima.
Te noći sam odlučila: ako treba, otići ću od Darija. Neću dopustiti da mi netko uzme dijete pod izgovorom boljeg života ili lažne brige.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i rekla Dariju: “Ako još jednom spomeneš da Ivan treba otići od mene – odlazim ja s njim. Biraj: ili smo obitelj ili nismo ništa!”
Gledao me dugo bez riječi. Prvi put sam vidjela strah u njegovim očima.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo imali taj razgovor. Dario se promijenio – više vremena provodi s Ivanom, pokušava ga upoznati, pita ga o školi i prijateljima. Ljubica više ne dolazi u posjetu.
Ali ja još uvijek osjećam nemir u srcu – hoće li ikada prihvatiti mog sina kao svog? Hoće li Ivan ikada osjetiti da ima pravu obitelj?
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam vjerovala da ljubav može pobijediti predrasude? Što biste vi učinili na mom mjestu?