Mogu li prodati svoj stan zbog sina? – Priča jedne majke između povjerenja i straha
“Marija, molim te, razmisli još jednom!” – glas moje kćeri Ivane parao je tišinu kuhinje, dok sam drhtavim rukama miješala kavu. “Znaš da te volimo, ali… nije mi jasno zašto baš sada moraš prodati stan.”
Pogledala sam je preko stola, oči su joj bile pune brige. U meni se miješala tuga i bijes. “Ivana, tvoj brat je rekao da će mi biti lakše kod njega. Da neću više biti sama. Da će mi unuci biti blizu. Zar to nije ono što svaka majka želi?” Glas mi je zadrhtao, a suze su mi navrle na oči.
Ali istina je bila daleko složenija. Moj sin, Dario, već mjesecima me nagovarao da prodam stan u kojem živim već 40 godina, u staroj zgradi na Trešnjevci. “Mama, nema smisla da sama živiš u tolikom stanu. Kod nas imaš svoju sobu, a novac od stana možeš staviti na štednju ili nam pomoći oko kredita. Znaš da su vremena teška…”
Sjećam se kad sam prvi put sjela s njim i njegovom suprugom Anelom za njihovim novim stolom u stanu na Jarunu. Sve je bilo moderno, sterilno, bez mirisa mog doma. Anela mi je pristojno nudila kolače, ali osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji.
“Mama, znaš da si uvijek dobrodošla,” rekla je Anela s blagim osmijehom, ali u očima joj nisam vidjela toplinu. Više kao da je to bila dužnost nego želja.
Noću nisam mogla spavati. Gledala sam u plafon svoje spavaće sobe, gdje još uvijek vise slike pokojnog muža Josipa i mene s djecom na moru u Makarskoj. Što bi on rekao na sve ovo? Bi li mi savjetovao da vjerujem Dariju ili bi me upozorio?
Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala kišu kako udara po limenom krovu, zazvonio je telefon.
“Mama? Jesi dobro?” Darijev glas bio je nestrpljiv.
“Jesam, sine. Samo razmišljam… Znaš, nije lako ostaviti sve iza sebe. Ovaj stan… tu ste odrasli ti i Ivana. Tu sam proživjela sve najvažnije trenutke svog života.”
“Ali mama, ne možeš vječno biti sama! Pogledaj koliko si puta pala zadnjih mjeseci! Što ako ti se nešto dogodi? Kod nas ćeš imati sve što ti treba. A i nama bi novac od stana puno značio – znaš da su krediti otišli u nebo!”
Osjetila sam kako mi srce lupa od nelagode. Je li mu stvarno stalo do mene ili do novca? Jesam li samo teret?
Sljedećih dana Ivana me često zvala. “Mama, nemoj žuriti s odlukom. Znaš da Dario uvijek gleda kako će sebi olakšati. Sjećaš se kad je prodao djedovu zemlju bez da te pitao? I što je bilo s onim novcem?”
Sjetila sam se tog trenutka – osjećaja izdaje kad sam saznala da je Dario prodao zemlju koju je Josip ostavio unucima. Tada sam prešla preko toga, uvjeravajući samu sebe da je to za dobrobit obitelji.
Ali sada… sada više nisam sigurna.
Jednog jutra došao je Dario s papirima od agencije za nekretnine.
“Mama, samo potpiši ovdje i sve će biti riješeno za par tjedana. Onda seliš kod nas i više nema brige!”
Ruke su mi se tresle dok sam gledala papire. “Dario, jesi li siguran da je ovo ispravno? Što ako požalim? Što ako mi ne bude dobro kod vas?”
Dario je uzdahnuo: “Mama, nemoj biti tvrdoglava! Svi tako rade danas. Pogledaj susjedu Nadu – ona je već kod kćeri u Sarajevu i kaže da joj je super!”
Ali ja nisam Nada. Ja sam Marija i moj dom nije samo stan – to su uspomene, mirisi, slike na zidovima, zvukovi djece kako trče hodnikom.
Te noći sanjala sam Josipa. Sjedio je na našem balkonu i pušio cigaretu.
“Marija,” rekao mi je tiho, “ne prodaj ono što si gradila cijeli život zbog tuđih želja. Slušaj svoje srce.”
Probudio me plač. Moj vlastiti plač.
Sljedećeg dana pozvala sam Ivanu na kavu.
“Ivana, bojim se,” priznala sam joj kroz suze. “Bojim se da ću izgubiti sve što jesam ako odem iz ovog stana. Bojim se da ću biti samo gost kod Darija i Anele. Bojim se da im više nisam potrebna nego što im treba moj novac.”
Ivana me zagrlila: “Mama, tvoj dom je tamo gdje si ti sretna. Ako želiš ostati ovdje – ja ću ti pomoći koliko mogu. A ako želiš probati kod Darija – bit ću uz tebe. Ali nemoj raditi ništa zbog osjećaja krivnje ili pritiska.”
Dani su prolazili u napetosti. Dario me zvao svaki dan, Anela slala poruke s popisima što bih mogla ponijeti sa sobom.
Jedne večeri sjela sam za stol i napisala pismo Josipu:
“Dragi moj,
Ne znam što da radim. Srce mi govori jedno, razum drugo. Bojim se biti sama, ali još više se bojim izgubiti sebe među tuđim zidovima. Jesam li sebična ako želim ostati ovdje do kraja? Ili sam glupa ako vjerujem da će me Dario čuvati kao što sam ja čuvala njega?”
Pismo sam spremila u ladicu.
Na kraju sam pozvala Darija i Anelu na razgovor.
“Djeco,” počela sam tiho, “znam da želite najbolje za mene. Ali ovaj stan nije samo nekretnina – to je moj život. Nisam još spremna prodati ga i otići iz svega što poznajem. Možda jednog dana budem… ali sada još ne mogu.”
Dario je šutio dugo, a onda rekao: “Kako hoćeš, mama… Samo nemoj poslije reći da te nismo upozorili kad ti bude teško!”
Anela je slegnula ramenima i otišla u kuhinju.
Ostala sam sjediti sama za stolom, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Možda ću jednog dana požaliti ovu odluku – ali barem znam da nisam izdala samu sebe.
Ponekad se pitam: Je li ispravno birati sebe ispred obitelji? Ili prava žrtva majke znači dati sve – pa čak i ono posljednje što imaš?