„Mislila sam da pomažem svojoj kćeri, a sada sam samo dadilja, kuharica i bankomat” – Ispovijest jedne umirovljene majke

„Opet kasniš, Ivana! Djevojčica je gladna, a ja već treći put podgrijavam supu!” viknula sam kroz poluotvorena vrata dok sam skidala pregaču. Zvuk njenih koraka na stepenicama bio je tih, gotovo nečujan, kao da se pokušava iskrasti iz vlastitog života. „Mama, molim te, nemoj sad. Imala sam težak dan na poslu”, promrmljala je spuštajući torbu na pod i prolazeći pored mene kao da sam komad namještaja.

Gledala sam je kako nestaje u svojoj sobi, a mala Lana je već sjedila za stolom, gledajući me velikim očima punim pitanja. „Bako, gdje je mama?”

„Doći će, dušo. Hajde da ti naspem još malo juhe.”

Kad su se prije dvije godine vratile k meni nakon Ivaninog razvoda, osjećala sam se potrebnom. Srce mi je bilo puno jer sam vjerovala da činim pravu stvar – pružam utočište svojoj kćeri i unuci. Sjećam se kako je Ivana tada plakala u mom naručju: „Mama, ne znam gdje bih bez tebe.”

Ali sada… Sada više ne znam gdje sam ja u toj priči. Svaki dan kuham, perem, vodim Lanu u vrtić i iz vrtića, pomažem s domaćom zadaćom, slušam Ivanine žalbe na bivšeg muža i posao. Novac koji sam godinama štedjela za mirnu starost odlazi na račune, hranu i sitnice za Lanu. Ivana sve češće izlazi s prijateljicama ili ostaje duže na poslu. Ponekad mi ostavi poruku: „Mama, možeš li pokupiti Lanu? Kasnim.”

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam ih kako se svađaju u hodniku.

„Zašto uvijek moraš vikati na mene? Nikad ti ništa nije dovoljno dobro!”

„Ivana, samo želim da preuzmeš odgovornost! Ja sam umorna!”

„Pa ti si uvijek htjela biti uključena u sve! Sad ti smeta?”

Zatvorila sam vrata spavaće sobe i pustila suze da teku. Nisam znala kako joj objasniti da nisam željela biti zamjena za majku njenom djetetu, već baka koja će uživati u malim trenucima.

Moja sestra Marija mi je jednom rekla: „Znaš, Ana, moraš joj postaviti granice. Nisi joj sluškinja.” Ali kako postaviti granice vlastitom djetetu koje si odgajala sama nakon smrti muža? Kako reći „ne” kad vidiš koliko joj je teško?

Jednog jutra, dok smo Lana i ja doručkovale, Ivana je s vrata dobacila: „Mama, možeš li danas otići u banku i platiti račune? I usput pokupi Lanu ranije iz vrtića, imam sastanak.”

Pogledala sam je ravno u oči: „Ivana, mislim da moramo razgovarati.”

Slegnula je ramenima: „Kasnije, žurim.”

Tog dana sam sjela za kuhinjski stol i napisala joj pismo. Napisala sam sve što me boli – kako se osjećam nevidljivo, kako mi nedostaje vrijeme za sebe, kako želim biti baka, a ne zamjenska majka. Kad se vratila kući i pročitala pismo, dugo je šutjela.

„Nisam znala da se tako osjećaš”, rekla je tiho.

„Zato što nikad ne pitaš”, odgovorila sam.

Te noći smo prvi put nakon dugo vremena razgovarale iskreno. Plakale smo obje. Ivana mi je obećala da će pokušati više sudjelovati u svakodnevnim obavezama i pronaći stan čim bude mogla. Nije bilo lako – navike su duboko ukorijenjene. Ali barem smo počele graditi mostove umjesto zidova.

Danas još uvijek kuham i pazim na Lanu, ali češće kažem „ne” kad osjetim da mi je previše. Ivana se trudi više biti prisutna. Ponekad se pitam jesam li bila previše popustljiva ili sam jednostavno voljela previše.

Možda svaka majka na Balkanu zna taj osjećaj – gdje završava ljubav prema djetetu, a počinje gubitak same sebe? Je li moguće pronaći ravnotežu ili smo mi žene uvijek osuđene na žrtvu?