Mir u gužvi: Kako sam pronašla snagu u vjeri i molitvi

“Zašto opet vičeš, mama?!” – povikala sam iz kupaonice, pokušavajući nadglasati zvuk vode i bratovog PlayStationa iz dnevne sobe. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam se povukla u jedino mjesto gdje sam mogla biti sama, a već su se kroz vrata probijali glasovi, mirisi večere i zvukovi svakodnevnog kaosa. U tom trenutku, dok sam gledala svoj odraz u zamagljenom ogledalu, osjećala sam se kao da nestajem, kao da me zidovi ovog malog stana na Trešnjevci polako guše.

Moje ime je Ivana, imam 27 godina i još uvijek živim s roditeljima, mlađom sestrom Lanom, starijim bratom Damirom i bakom Ankom. Naša dva i pol soba već godinama su poprište svakodnevnih bitaka: tko će prvi u kupaonicu, tko je pojeo zadnji jogurt, zašto opet kasnim kući, zašto Damir ne traži posao, zašto Lana ne uči, i zašto baka stalno gasi televizor usred Dnevnika. Ponekad mi se činilo da je naš stan poput ringa, a mi svi borci koji ne znaju stati.

Jedne večeri, dok sam pokušavala učiti za ispit iz pedagogije, Lana je upalila TikTok na najjače, Damir je vikao na nekog iz Counter-Strikea, a mama je s tatom raspravljala o računima. Osjetila sam kako mi srce lupa, ruke mi se tresu, a suze prijete da će poteći. “Ne mogu više ovako”, šapnula sam sama sebi, ali nisam imala kamo otići. Prijatelji su već odavno otišli iz roditeljskih domova, neki u Irsku, neki u Njemačku, a ja sam ostala ovdje, zarobljena između tuđih snova i vlastitih ograničenja.

Jedne noći, kad su svi već spavali, sjela sam na pod pored kreveta i prvi put nakon dugo vremena sklopila ruke na molitvu. Nisam bila sigurna što točno želim reći Bogu, ali sam osjećala da mi treba nešto veće od mene same. “Bože, daj mi snage da izdržim još jedan dan. Daj mi mir u srcu, kad ga već nema oko mene.” Suze su mi klizile niz lice, ali osjetila sam olakšanje, kao da sam skinula ogroman teret s leđa.

Sljedećih dana, pokušavala sam pronaći male trenutke mira. Kad bi svi otišli na posao ili u školu, ostajala bih sama s bakom. Ona bi tiho molila krunicu, a ja bih joj se pridružila. “Znaš, Ivana, vjera ti je kao štit. Kad te svi napadnu, kad ti je najteže, samo se sjeti da nisi sama”, šapnula mi je jednom dok smo zajedno molile. Te riječi su mi se urezale u srce.

Ali mir nije dugo trajao. Jednog popodneva, dok sam pokušavala napisati seminarski rad, Lana je uletjela u sobu plačući. “Mama me opet napala zbog ocjena! Ne mogu više, svi me guše!” Pogledala sam je i prepoznala isti očaj koji sam i sama osjećala. Zagrlila sam je, i po prvi put, umjesto da se posvađamo, zajedno smo plakale. “Možda bismo trebale zajedno moliti”, predložila sam tiho. Lana me pogledala kroz suze i klimnula glavom.

Te večeri, okupile smo se nas dvije i baka. Mama je iz kuhinje promatrala, a tata je samo odmahnuo rukom. “Opet vi s tim molitvama”, promrmljao je, ali nije nas prekidao. Osjetila sam kako se nešto mijenja. Nije to bio čudesan preokret, ali kao da je u zraku bilo manje napetosti.

S vremenom, počela sam primjećivati male promjene. Mama je manje vikala, Damir je počeo pomagati oko kuće, a Lana je češće tražila moj savjet. Nije bilo lako, i dalje smo se svađali, ali kao da smo naučili slušati jedni druge. Kad bi mi bilo najteže, povukla bih se u kupaonicu, sklopila ruke i šaptala: “Bože, pomozi mi da ne puknem.”

Jednog dana, dok smo svi zajedno ručali, tata je iznenada rekao: “Možda bismo mogli svi zajedno otići na misu ove nedjelje.” Svi smo ga iznenađeno pogledali. Baka se nasmiješila, a mama je samo slegnula ramenima. “Možda bi nam to svima dobro došlo”, rekla je tiho. Tog dana, prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam nadu.

Naravno, problemi nisu nestali. I dalje smo se gurali u redu za kupaonicu, i dalje su letjele riječi i pogledi, ali kao da smo svi zajedno naučili disati u ovom malom prostoru. Naučila sam da mir ne dolazi izvana, nego iznutra. Naučila sam opraštati, i sebi i drugima. I što je najvažnije, naučila sam da nisam sama, čak ni kad mi se čini da me zidovi pritišću sa svih strana.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi ovako, u skučenim stanovima, s previše ljudi i premalo prostora? Koliko nas traži mir na pogrešnim mjestima, a zaboravlja da je ponekad dovoljno samo sklopiti ruke i pustiti srce da govori? Možda je vrijeme da o tome progovorimo glasnije. Kako vi nalazite mir u svakodnevnom kaosu?