„Mama, preseli se kod nas!” – Priča o usamljenosti i obiteljskim očekivanjima
„Mama, zašto opet sjediš sama u sobi? Dođi, gledamo seriju!” Ivana je viknula iz dnevnog boravka, ali njen glas nije imao toplinu koju sam pamtila iz djetinjstva. Sjedila sam na rubu kreveta, gledala kroz prozor u maglovitu zagrebačku večer i osjećala se kao gost u vlastitom životu.
Kad mi je prije godinu dana predložila da se preselim kod nje, osjećala sam se polaskano, ali i uplašeno. „Mama, preseli se kod nas! Po čemu je bolje da budeš sama u Sarajevu? Ovdje će ti biti lakše, imaš nas, imaš unuke, nećeš više biti sama.”
Nisam odmah pristala. Moj stan u Sarajevu bio je pun uspomena – slike s izleta na Bjelašnicu, Mirzine stare knjige, miris kave koji bi ostao satima nakon što bih je skuhala. Ali Ivana nije odustajala. „Mama, ne mogu spavati kad pomislim da si sama. Što ako ti se nešto dogodi?”
Na kraju sam popustila. Spakirala sam nekoliko kutija, ostavila ključeve susjedi Amiri i sjela na autobus za Zagreb. Ivana me dočekala s osmijehom, ali već prve večeri osjetila sam da nešto nije kako treba.
„Mama, znaš da ovdje imamo svoja pravila. Doručak je u osam, ručak u jedan. Nemoj ostavljati šalicu na stolu, znaš da Marko voli red.” Marko, Ivanin muž, bio je tih čovjek, uvijek za računalom ili s novinama. Djeca – Sara i Filip – stalno su bila zauzeta školom ili mobitelima. Nitko nije imao vremena za mene.
Prvih tjedan dana trudila sam se uklopiti. Pripremala sam ručak, čistila kuhinju, pokušavala pomoći oko djece. Ali svaki moj pokušaj završio bi s Ivaninim uzdahom: „Mama, pusti to, mi to radimo drugačije.”
Jedne večeri dok sam prala suđe, Marko je došao do mene i tiho rekao: „Gospođo Jasna, ne morate sve raditi. Ovdje ste da se odmorite.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam htjela biti teret.
Počela sam se povlačiti u sobu. Čitala bih stare knjige koje sam donijela iz Sarajeva ili gledala kroz prozor na tramvaje koji su prolazili ispod zgrade. Ivana bi ponekad pokucala: „Mama, jesi dobro?” Klimnula bih glavom i nasmiješila se, ali ona nije vidjela suze koje su mi tekle niz lice kad bi otišla.
Najgore su bile nedjelje. U Sarajevu bih tada išla na kavu s Amrom ili šetala Vilsonovim šetalištem. Ovdje su svi imali svoje planove – Sara bi išla na trening, Marko bi radio nešto po stanu, a Ivana bi kuhala ručak i nervozno gledala na sat.
Jednog popodneva čula sam kako Ivana i Marko razgovaraju u kuhinji:
„Ne znam što da radim s njom. Samo sjedi i šuti.”
„Pusti je, naviknut će se.”
„Ali osjećam se krivom. Htjela sam joj pomoći.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Nisam htjela biti problem. Nisam htjela biti razlog njihove nelagode.
Pokušala sam razgovarati s Ivanom:
„Ivana, možda bi bilo bolje da se vratim kući.”
„Mama! Zar ti nije dobro ovdje?”
„Dobro mi je… samo… osjećam se kao da smetam.”
„Ne smetaš! Samo… znaš da nam je svima trebalo vremena da se naviknemo.”
Ali vrijeme nije donijelo promjenu. Dani su prolazili jednolično; osjećala sam se sve manje potrebnom.
Jednog dana stigla mi je poruka od Amire: „Jasna, svi te pitaju kad ćeš doći na kafu.” Suze su mi navrle na oči. Nedostajao mi je moj grad, moji ljudi, moj život.
Te večeri odlučila sam reći Ivani:
„Ivana, hvala ti što si me primila. Znam da si mislila najbolje. Ali ja ovdje nisam sretna. Nedostaje mi moj dom.”
Ivana je šutjela dugo, a onda tiho rekla:
„Mama… nisam znala da ti je toliko teško.”
Zagrlile smo se prvi put otkako sam došla.
Sutradan sam kupila kartu za Sarajevo. Kad sam ulazila u autobus, osjećala sam olakšanje ali i tugu – kao da priznajem poraz.
Sada sjedim u svom starom stanu, pijem kafu s Amrom i gledam kroz prozor na poznate ulice. Znam da sam ovdje gdje pripadam.
Ali pitam se: Je li moguće pronaći sreću kad te vlastita obitelj ne razumije? Jesmo li osuđeni na usamljenost kad starimo ili još uvijek možemo pronaći svoje mjesto među onima koje volimo?