„Mama, gdje su nestali naši novci?” – Istina koja je razbila moju obitelj
„Mama, zašto nismo danas dobili ručak?” – riječi moje kćeri Lejle odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu zdjelu. Bilo je to jedno od onih popodneva kad se čini da se cijeli svijet uroti protiv tebe. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam osjećala kako mi srce tone sve dublje. Nisam imala odgovor. Nisam ga imala ni za nju, ni za sebe.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam nakon razvoda bila prisiljena vratiti se s djecom kod svoje majke u mali stan u Novom Zagrebu. Moj bivši muž, Ivan, otišao je s drugom ženom, a ja sam ostala s dvoje djece i bez stalnog posla. Mama, Ankica, uvijek je bila stroga, ali sam vjerovala da će nam pomoći dok ne stanem na noge. Dogovorile smo se: ja ću raditi povremene poslove, a ona će čuvati Lejlu i mlađeg sina Tarika dok sam odsutna. Svaki tjedan sam joj davala novac koji sam zarađivala – nije bilo puno, ali dovoljno za hranu i režije.
Jednog dana, dok sam žurila iz smjene u pekari, zazvonio mi je mobitel. Lejla je plakala: „Mama, gladni smo. Baka nam nije dala ništa za jesti.” Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. „Kako misliš ništa?” pitala sam, pokušavajući ostati smirena. „Rekla je da nema ništa osim kruha i vode.”
Kad sam stigla kući, zatekla sam mamu kako sjedi pred televizorom, puši cigaretu i gleda tursku sapunicu. Djeca su bila u sobi, tiha i povučena. „Mama, gdje je hrana? Dao sam ti novac prošli tjedan”, pitala sam je tiho, ali odlučno. Pogledala me ispod oka i slegnula ramenima: „Sve je skupo danas. Novac brzo nestane.”
Nisam joj vjerovala. Počela sam brojati svaki novčić koji sam joj davala, voditi bilješke i skrivati račune. Sljedećih tjedana situacija se nije popravljala. Djeca su bila sve mršavija, a ja sve umornija od stalnog preispitivanja same sebe: Jesam li loša majka? Što radim krivo?
Jedne večeri, dok su svi spavali, pronašla sam maminu torbu na stolu. Nisam mogla odoljeti – otvorila sam je i unutra pronašla nekoliko omotnica s novcem i račune iz kladionice. Srce mi je stalo. Mama je trošila naš novac na igre na sreću.
Sljedeće jutro nisam mogla izdržati: „Mama, znaš li što si napravila? Djeca su gladna jer ti igraš loto i kladiš se!”
Pogledala me s prijezirom: „Ti si uvijek bila slaba! Da nisi ostavila Ivana, ne bi sada prosila kod mene!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. „Nisam prosjak! Samo želim da moja djeca budu sita!”
Taj dan odlučila sam otići. Spakirala sam nekoliko stvari u stare torbe i povela djecu sa sobom. Nismo imali kamo – prespavali smo kod prijateljice Mirele u Dubravi. Djeca su prvi put nakon dugo vremena pojela toplu juhu.
Mirela me zagrlila: „Znaš da nisi sama. Ima nas još koji smo prošli kroz isto.”
Sljedećih tjedana tražila sam posao po cijelom gradu – čistila stanove, čuvala starije osobe, radila noćne smjene u skladištu. Djeca su išla u školu s rabljenim knjigama i poderanim tenisicama, ali barem su imala doručak.
Mama mi nije slala poruke niti pitala za unuke. Jednog dana srela sam je na tržnici – okrenula je glavu kao da me ne poznaje.
Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Je li ljubav prema obitelji dovoljna kad povjerenje nestane? Kako oprostiti nekome tko te izdao na najdubljoj razini?
Moja djeca danas znaju što znači boriti se za svaki obrok i svaki osmijeh. Ja još uvijek nosim rane iz djetinjstva i pitam se: Hoće li nam ikada biti bolje? Može li se obitelj ponovno izgraditi kad jednom pukne povjerenje?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti roditelju koji vas izda zbog vlastite slabosti?