“Makni se, sine. Ovo je muški posao.” – Kako sam naučila da ljubav i poštovanje nisu isto
“Makni se, sine. Ovo je muški posao.”
Tata je to izgovorio s osmijehom, ali u njegovom glasu bilo je nešto što me uvijek stezalo oko srca. Emir je stajao pored roštilja, držeći vilicu, nesiguran treba li se nasmijati ili povući. Pogledao me, tražeći podršku, ali ja sam samo slegnula ramenima. Bilo mi je neugodno. Uvijek mi je bilo neugodno kad bi tata tako govorio. I uvijek bih se sjetila kako me zvao „Bundeva“ kad sam bila mala, kao da sam bila nešto nježno i slatko, ali i lako za oblikovati.
Roštilj u našoj kući bio je više od hrane. Bio je to ritual, dokaz muškosti, mjesto gdje se mjerila snaga i autoritet. Mama bi donosila salatu i kruh, a ja bih sjedila na stepenicama i gledala kako tata okreće ćevape s preciznošću kirurga. Kad sam imala deset godina, pitala sam ga mogu li i ja probati. Samo me pogledao i rekao: “Ti si dama, Bundeva. Idi pomozi mami.”
Godinama kasnije, kad sam dovela Emira prvi put na obiteljski ručak, znala sam što ga čeka. Emir nije bio tipični Bosanac – nije volio nogomet, nije pio rakiju na eks, a kad bi nešto trebalo popraviti u kući, zvao bi majstora. Ali volio me je nježno i iskreno, onako kako sam oduvijek željela da me netko voli.
Tata ga nikad nije prihvatio. Prvi put kad je Emir ponudio da pomogne oko roštilja, tata mu je rekao: “Makni se, sine. Ovo je muški posao.” Mama je samo uzdahnula i nastavila rezati luk. Ja sam stajala između njih dvojice, osjećajući se kao dijete koje mora birati stranu.
Jedne subote, dok su se mirisi dima i mesa širili dvorištem, tata je opet ponovio svoju rečenicu. Emir je tiho odložio vilicu i otišao sjesti pod jabuku. Pridružila sam mu se.
“Zašto tvoj otac misli da nisam dovoljno muško?” pitao me.
Nisam znala što da kažem. Znala sam da tata ne voli slabost, ali nisam znala zašto mu je toliko važno da sve bude po njegovom.
Te večeri, dok smo vozili kući, Emir je šutio. Osjećala sam kako se između nas stvara zid koji nisam znala kako srušiti.
Sljedećih mjeseci tata je postajao sve tvrđi. Kad sam mu rekla da želim upisati magisterij u Zagrebu, samo je odmahnuo rukom: “Šta će ti to? Neka Emir zaradi za vas dvoje.” Kad sam rekla da razmišljamo o preseljenju u Sarajevo zbog Emira, rekao je: “Nećeš valjda ti njega pratiti? Muškarac vodi ženu.”
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li ja pogriješila što biram drugačiji život? Jesam li izdala oca? Ili samu sebe?
Jednog dana mama me nazvala uplakana. Tata je imao moždani udar. Sve se promijenilo u sekundi. U bolnici sam ga gledala kako leži nemoćan, lice mu je bilo iskrivljeno od boli i straha.
“Bundeva,” šapnuo je kad me ugledao.
Suze su mi potekle niz lice. Prvi put u životu nisam znala što znači ta riječ – jesam li još uvijek njegova mala djevojčica ili žena koja mora birati između njega i svog muža?
Emir mi je držao ruku cijelo vrijeme. Kad smo izašli iz bolnice, zagrlio me i rekao: “Ne moraš birati. Ali moraš znati tko si.”
Tata se oporavljao sporo. Više nije mogao stajati kraj roštilja. Prvi put za Bajram Emir je pekao meso u našem dvorištu. Mama mu je pomagala, a ja sam sjedila na stepenicama s ocem.
Gledali smo ih zajedno u tišini.
“Tvoj Emir… nije loš,” promrmljao je tata.
Pogledala sam ga iznenađeno.
“Nije kao ja,” nastavio je tiho. “Ali možda… možda to nije loše.”
Te riječi su mi bile dovoljne da shvatim koliko su godine tvrdoglavosti i ponosa uništile nježnosti među nama.
Navečer smo svi zajedno sjeli za stol. Tata više nije bio kralj roštilja, ali prvi put nije bilo važno tko drži vilicu – važno je bilo da smo zajedno.
Dugo sam razmišljala o svemu što smo prošli. O tome koliko nas tradicija može ograničiti ako joj ne damo priliku da raste s nama.
Ponekad se pitam: Koliko puta smo povrijedili one koje volimo samo zato što nismo znali drugačije? I koliko nas još uvijek živi po pravilima koja više nikome ne služe?