Majstorica Svoje Nesreće: Kako je Snježana Nadmašila Sama Sebe

“Opet si ti kriva, Ivana! Da si samo poslušala što sam ti rekla, ništa od ovoga se ne bi dogodilo!” Snježanin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok sam ja stajala ukočena, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u ruci. Pogledala sam prema mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i povukao se još dublje u fotelju, kao da ga se sve to ne tiče.

Tog jutra, dok su prve zrake sunca obasjavale naš mali stan u Novom Zagrebu, nisam ni slutila da će obična subota prerasti u još jednu epizodu Snježanine drame. Sve je počelo s običnim telefonskim pozivom. “Ivana, dolazim za sat vremena. Pripremi ručak, ali nemoj slučajno stavljati vegetu u juhu, znaš da mi smeta!” Nije čekala odgovor. Već sam znala što me čeka – kritike, komentari i ona njezina vječna potreba da sve bude po njezinom.

Snježana je uvijek bila žena koja voli imati kontrolu. Rođena u malom mjestu kod Tuzle, odrasla je u obitelji gdje je otac bio strog i majka povučena. Naučila je da preživljavaš tako što sve držiš pod nadzorom. Kad je došla u Zagreb udajom za Davora starijeg, nastavila je istim tempom – sve mora biti savršeno, sve mora biti po njezinoj volji. I tako je nastavila i kad sam ja postala dio njihove obitelji.

“Ivana, nisi dobro posložila tanjure. Tako se to ne radi kod nas!” rekla bi i kad bi došla na kavu. “Davor, jesi li ti vidio kako ti žena pegla košulje? Ja sam te bolje naučila!” Nije bilo stvari koju nije mogla komentirati ili ispraviti. U početku sam pokušavala udovoljiti, trudila se biti najbolja snaha na svijetu. Ali što sam više pokušavala, to su njezini zahtjevi postajali veći.

Jednog dana, kad sam ostala bez posla u banci zbog restrukturiranja, Snježana je došla s velikim loncem sarme i još većim popisom savjeta. “Znaš, Ivana, da si ti više slušala mene i upisala ekonomiju kao što sam ti govorila, sad bi imala siguran posao. Ali ne, ti si morala po svom!” Nisam imala snage ni odgovoriti. Osjećala sam se kao da me netko gura pod vodu svaki put kad progovori.

Davor je bio njezin mezimac. Iako je imao 35 godina i vlastitu obitelj, pred majkom bi se pretvarao u dječaka koji klima glavom na svaku njezinu riječ. “Mama zna najbolje,” znao bi reći kroz šalu, ali ja sam osjećala gorčinu iza tih riječi.

Najgore je bilo kad smo odlučili kupiti stan na kredit. Snježana je odmah imala mišljenje: “To nije dobra lokacija! Bolje da ste kupili kod mene u Dubravi, tamo su ljudi normalni!” Kad smo ipak kupili stan koji smo htjeli, tjednima nije razgovarala s nama. Davor je pokušavao izgladiti stvari: “Pusti mamu, ona samo želi najbolje.” Ali ja sam znala da Snježana ne zna drugačije nego voljeti kroz kontrolu.

Jedne zime, kad nam se pokvario bojler i ostali smo bez tople vode usred najhladnijih dana, Snježana je došla s rješenjem – naravno, potpuno pogrešnim. “Ja ću vam dovesti svog majstora iz Bosne! On to radi za pola cijene!” Majstor je došao, nešto petljao po bojleru i otišao s 200 kuna u džepu. Dva dana kasnije cijeli stan nam je poplavio jer je cijev pukla. Snježana nije preuzela odgovornost – naravno da nije. “Da ste vi mene slušali kako treba…”

S vremenom sam shvatila da Snježana nije zla osoba. Ona jednostavno ne zna drugačije. Njezina potreba za kontrolom proizlazi iz straha – straha da će izgubiti ljude koje voli ako ih ne drži čvrsto uz sebe. Ali taj stisak guši sve oko nje.

Najveća drama dogodila se prošlog ljeta kad smo Davor i ja odlučili otići na more sami s djecom. Prvi put bez njezine pomoći. “Kako mislite bez mene? Tko će paziti na djecu? Tko će kuhati?” vikala je kroz suze na telefonu. “Mama, želimo malo mira,” rekao je Davor tiho. Tada je nastupila tišina koja je trajala tjednima.

Na moru smo prvi put osjetili slobodu. Djeca su trčala po plaži bez zabrana i prijekora. Davor i ja smo razgovarali kao nekad prije svih problema. Ali čim smo se vratili kući, Snježana nas je dočekala ledenog pogleda.

“Vidim da ste uživali bez mene,” rekla je sarkastično dok nam je predavala vrećicu sa svježe ispečenim kolačima. “Nadam se da ste se dobro odmorili od mene.” U tom trenutku nisam znala što reći – osjećala sam krivnju i olakšanje istovremeno.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo postavili granice. Snježana dolazi rjeđe, ali svaki put kad dođe, atmosfera se napne kao struna. I dalje pokušava upravljati našim životima kroz sitne komentare i pasivnu agresiju.

Ponekad se pitam: koliko nas ima takvih Snježana u životu? Koliko puta sami sebi zakompliciramo život jer ne znamo pustiti? I jesmo li svi mi ponekad majstori vlastite nesreće?

Što vi mislite – može li se čovjek promijeniti ili su neki ljudi jednostavno zarobljeni u svojim obrascima ponašanja?