Majka mi je napunila 70, pa sam je dovela kući: Ali ubrzo sam shvatila da sam pogriješila

“Ne možeš mi reći da ne znam kako se kuha sarma!” – majčin glas odjeknuo je kuhinjom, a ja sam stajala s nožem u ruci, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Bila je to treća svađa tog tjedna, a prošlo je tek deset dana otkako sam je dovela k nama.

Zovem se Ivana, imam 42 godine, dvoje djece i muža Darija koji radi kao inženjer u jednoj velikoj firmi u Zagrebu. Naša kuća u Dubravi uvijek je bila puna smijeha, ali otkad je mama Ankica došla živjeti s nama, smijeh je zamijenila napetost.

Sve je počelo kad je mama napunila sedamdeset. Živjela je sama u malom stanu na Trešnjevci, a ja sam osjećala krivnju svaki put kad bih je nazvala i čula joj umoran glas. “Ivana, znaš li ti koliko je teško kad ti dan prođe u tišini?” pitala bi me često. Nisam mogla više podnijeti tu pomisao – da stari sama, dok mi sjedimo za velikim stolom i smijemo se.

“Mama, dođi živjeti s nama. Imamo mjesta, djeca će biti presretna, a i meni ćeš pomoći oko svega,” rekla sam joj jednog popodneva dok smo pile kavu na njenom balkonu. Pogledala me onim svojim blagim očima i samo klimnula glavom. “Možda je vrijeme,” šapnula je.

Prvih nekoliko dana sve je izgledalo idilično. Djeca su bila oduševljena – baka im je pričala priče iz svog djetinjstva u Bosni, pekla pite i mazila ih prije spavanja. Dario je bio ljubazan, iako ga nije bilo puno doma zbog posla. Ja sam osjećala olakšanje – napokon sam učinila ono što sam mislila da svaka dobra kćer treba učiniti.

Ali onda su počele sitnice. Mama bi ustajala prije svih i preuređivala kuhinju po svom ukusu. “Ivana, ovako ti začini stoje bezveze, bolje ih stavi ovdje.” Ili bi komentirala kako djeca previše gledaju televiziju: “U moje vrijeme smo vani trčali do mraka!” Djeca su počela izbjegavati dnevni boravak kad bi ona bila tamo.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, Dario je tiho ušao. “Ivana, znaš da podržavam što si dovela mamu… ali misliš li da nam treba malo više mira? Djeca su nervozna, a ni ti nisi svoja.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Znam… ali što da radim? Ne mogu je vratiti nazad.”

Sutradan sam pokušala razgovarati s mamom. “Mama, možeš li malo popustiti oko nekih stvari? Djeca su navikla na svoj ritam…” Nije ni pustila da završim rečenicu: “Znači smetam vam? Znači bolje mi je bilo da sam ostala sama?” Glas joj je zadrhtao i prvi put sam vidjela koliko ju boli pomisao da nije dobrodošla.

Tih dana sve češće sam se povlačila u kupaonicu samo da bih imala mir. Počela sam osjećati krivnju – nisam bila dovoljno dobra kćer ako ne mogu podnijeti vlastitu majku pod svojim krovom? S druge strane, osjećala sam ljutnju – zašto ona ne može barem malo popustiti?

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, čula sam kako mama razgovara s mojom kćeri Lanom: “Tvoja mama nikad nije znala slušati. Uvijek po svom.” Lana me pogledala ispod oka kad sam ušla u kuhinju. Tada mi se srce slomilo – shvatila sam da se naš odnos počeo lomiti pred očima moje djece.

Navečer sam sjela s mamom za stol. “Mama, moramo razgovarati. Volim te i želim da budeš s nama, ali ovako ne ide. Svi smo napeti. Možda bi bilo bolje da pronađemo neko rješenje gdje ćeš imati svoj mir, a mi svoj?” Pogledala me dugo i šutjela. “Znači izbacuješ me? Kao staru krpu?”

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što smo prošle zajedno – o danima kad me vodila u školu po kiši, kad me tješila nakon prvog prekida, kad mi je čuvala djecu dok sam radila. Jesam li stvarno tako loša kćer?

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama se povukla u svoju sobu i izlazila samo kad je morala. Djeca su šaptala po hodnicima, a Dario me izbjegavao pogledati u oči.

Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel – zvala me sestra Sanja iz Osijeka. “Ivana, čujem da nije lako… Ako trebaš pomoć, mogu doći na par dana.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – nisam sama.

Sanja je došla za vikend i sjela s mamom na dugi razgovor. Plakale su obje, a ja sam ih slušala iza vrata. “Mama, Ivana te voli, ali svi imamo svoje granice. Možda bi ti bilo ljepše u stanu za starije gdje imaš društvo svojih godina?”

Nakon nekoliko tjedana mama je pristala otići pogledati jedan dom za starije na Jarunu. Kad smo ulazile unutra, držale smo se za ruke kao nekad davno kad me vodila u vrtić.

Danas mama živi tamo – ima društvo, radionice i svoje prijateljice s kojima igra belu do kasno u noć. Dolazi nam svaki vikend na ručak i odnosi kolače za cijeli dom.

A ja? Još uvijek osjećam grižnju savjesti, ali znam da smo svi sretniji ovako.

Ponekad se pitam: Jesmo li sebični kad biramo mir za svoju obitelj umjesto žrtve za roditelja? Ili samo pokušavamo preživjeti najbolje što znamo?