Majka između sina i snahe: Suze, oprosti i novi početak
“Lejla, molim te… samo pola sata. Znam da si ljuta na Ivana, ali ja sam i dalje njihova baka.” Moj glas je drhtao dok sam stajala pred vratima njezinog stana, osjećajući se kao prosjak pred vlastitom obitelji. Lejla me gledala kroz špijunku, a onda je tiho otvorila vrata. U njezinim očima nije bilo mržnje, samo umor i tuga.
“Jadranka, nije stvar u tebi. Ali znaš što mi je Ivan napravio. Djeca su još uvijek zbunjena. Ne želim da misle kako je sve normalno, kad nije.”
Nisam znala što reći. Moj sin, moj ponos, sve što sam godinama gradila kao majka – sve je to palo u vodu jednim njegovim postupkom. Ivan je ostavio Lejlu zbog njezine prijateljice iz djetinjstva, Mirele. Svi smo znali Mirelu: uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći, ali očito i spremna uzeti tuđe.
“Znam, Lejla. I ja sam ljuta na njega. Ne mogu ti opisati koliko me boli što je sve ovo napravio. Ali djeca… Oni nisu kriva. Ja nisam kriva. Molim te, pusti me da ih vidim.”
Lejla je duboko uzdahnula i pustila me unutra. Dvoje mojih unuka, Ena i Amar, sjedili su na podu i slagali puzzle. Kad su me ugledali, potrčali su mi u zagrljaj. Suze su mi navrle na oči.
“Bako! Hoćeš li ostati s nama?” Ena me pitala, a Amar me povukao za ruku prema svojoj sobi.
“Hoću, dušo. Samo malo.” Pogledala sam Lejlu preko dječjih glava. Njezino lice bilo je tvrdo kao kamen.
Nakon što su djeca otišla u sobu, sjela sam s Lejlom za kuhinjski stol. “Znaš… Kad sam bila mlada, mislila sam da će mi sin biti najbolji čovjek na svijetu. Da će biti bolji od svog oca. Ali…” Glas mi je zadrhtao.
Lejla je šutjela, gledala kroz prozor u kišu koja je lagano padala po sarajevskim krovovima.
“Jadranka, ja sam Ivana voljela više nego sebe. Ali on nikad nije znao cijeniti ni mene ni djecu. Znaš li koliko puta sam ga molila da dođe ranije kući? Koliko puta sam plakala zbog njega? A onda… onda mi je rekao da voli Mirelu. Da ga ona razumije bolje nego ja.”
Osjetila sam stid zbog sina kojeg sam odgojila. “Znam da ti to ništa ne znači sada, ali žao mi je zbog svega. Ne znam gdje sam pogriješila s njim…”
Lejla me pogledala prvi put tog dana s toplinom u očima. “Nisi ti kriva, Jadranka. Ivan je uvijek bio svojeglav. Ti si bila dobra majka i dobra baka. Zato ti i dopuštam da vidiš djecu.”
Te riječi su mi bile kao melem na ranu.
Nakon tog dana, život mi se promijenio. Ivan se preselio kod Mirele u Mostar i rijetko se javljao. Ponekad bi nazvao djecu, ali više iz osjećaja dužnosti nego iz ljubavi. Ja sam ostala sama u našem starom stanu na Grbavici, okružena uspomenama na bolja vremena.
Moje prijateljice su mi govorile: “Idi na more! Pronađi nekog! Život nije gotov!” Ali meni ništa nije imalo smisla bez Ene i Amara.
Jednog dana, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala kako snijeg prekriva grad, zazvonio mi je telefon.
“Mama?” Ivanov glas bio je tih i nesiguran.
“Šta je sad?” upitala sam hladno.
“Mirela… Mirela me ostavila. Kaže da ne može više ovako. Da joj fali sloboda… Mama, pogriješio sam.” Počeo je plakati kao dijete.
Osjetila sam sažaljenje prema njemu, ali i bijes. “Ivan, nisi dijete više! Uništio si svoju porodicu zbog hira! Šta sad očekuješ od mene? Da te tješim? Da ti kažem da će sve biti dobro?”
S druge strane slušalice čuo se samo njegov jecaj.
Nakon tog razgovora nisam mogla spavati cijelu noć. Mislila sam o Lejli – kako je ona pronašla snagu da nastavi dalje bez njega? Kako je uspjela biti tako dostojanstvena?
Sljedeći put kad sam došla kod Lejle po djecu, ona mi je otvorila vrata s osmijehom koji dugo nisam vidjela na njezinom licu.
“Jadranka, dobila sam posao u školi! Napokon mogu sama plaćati stanarinu!”
Zagrlila sam je iskreno, kao vlastitu kćerku.
“Ponosna sam na tebe, Lejla. Zaslužuješ sve najbolje.” U tom trenutku shvatila sam da se moj život ne vrti više oko Ivana i njegovih pogrešaka, nego oko ljudi koji su ostali uz mene – Lejle i djece.
Ivan se vratio u Sarajevo nekoliko mjeseci kasnije, slomljen i izgubljen. Pokušavao se iskupiti djeci, ali Ena mu nije htjela ni prići.
Jedne večeri sjedio je sa mnom u kuhinji i pitao: “Mama, misliš li da će mi ikad oprostiti?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “To moraš njih pitati, sine. Oproštaj se ne traži riječima nego djelima.”
Sada, kad gledam unuke kako rastu uz snažnu majku i baku koja ih voli više od svega, pitam se – gdje smo to kao društvo pogriješili? Zašto muškarci tako lako odustaju od svojih porodica? I može li se ikada potpuno oprostiti onome tko nas je najviše povrijedio?
Što vi mislite – može li se obitelj ponovno izgraditi nakon izdaje? Je li oprost moguć ili su neke rane jednostavno preduboke?