Mačka, kava i milijun pitanja: Kako je nasljeđe promijenilo naš brak
“Znaš li ti koliko ljudi sanja o tome da može investirati u stanove na Marijin Dvoru?” viknuo sam dok sam gledao Ivanu kako mazi našu mačku Lunu na kuhinjskom stolu. Ona je samo slegnula ramenima, kao da je cijeli svijet lagan poput perca. “Nije sve u novcu, Damire. Želim nešto što će ljudima donijeti osmijeh. Nešto što će ostaviti trag.”
Nisam mogao vjerovati. Nakon dvadeset godina braka, mislio sam da poznajem Ivanu bolje od ikoga. Ali otkako je naslijedila novac od svoje tetke iz Mostara, kao da je postala druga osoba. Svi su očekivali da ćemo kupiti još jedan stan, možda vikendicu na Jadranu, ili barem uložiti u dionice. Ali ne – ona je odlučila otvoriti mačji kafić u centru Sarajeva.
“Ivana, ljudi ovdje jedva imaju za kafu, a ti misliš da će netko plaćati da sjedi s mačkama?” pitao sam, pokušavajući ostati smiren. Ona me pogledala onim svojim tvrdoglavim pogledom koji sam volio i mrzio istovremeno.
“Ne razumiješ ti to, Damire. Ljudi su usamljeni. Mačke liječe dušu. Sjeti se samo kako si bio sretan kad smo udomili Lunu nakon što si izgubio posao.”
Nisam imao odgovor na to. Istina je, Luna mi je pomogla da prebrodim najteže dane. Ali ovo je bilo nešto drugo – ovo je bio rizik koji bi mogao uništiti sve što smo gradili.
Prvih nekoliko tjedana bilo je kao na ringišpilu. Ivana je obilazila napuštene prostore, dogovarala sastanke s veterinarima i tražila savršene mačke po azilima. Ja sam svake večeri sjedio za stolom s kalkulatorom, pokušavajući izračunati koliko bi nas sve to moglo koštati.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, Ivana mi je prišla s papirima u ruci. “Damire, treba mi tvoja podrška. Znam da se bojiš, ali ovo je moj san. Ako ne pokušam sada, nikad neću znati što bi bilo.”
Pogledao sam je i vidio onu djevojku iz studentskih dana koja se nije bojala ničega. Sjetio sam se kako smo zajedno sanjali o životu bez ograničenja, prije nego što su nas krediti i svakodnevica pretvorili u oprezne ljude.
“A što ako propadne? Što ako izgubimo sve?” pitao sam tiho.
“Onda ćemo znati da smo barem pokušali. I dalje ćemo imati jedno drugo.”
Nisam mogao reći ne.
Pripreme su trajale mjesecima. Ivana je pronašla prostor blizu Baščaršije – mali, ali sunčan lokal s pogledom na Miljacku. Zajedno smo bojali zidove u pastelne boje, slagali police za knjige i igračke za mačke. Djeca su crtala natpise za ulaz.
Ali problemi su počeli čim smo otvorili vrata. Prvi dan došla su samo dva gosta – starija gospođa koja se žalila na dlake i studentica koja je pitala ima li besplatnog WiFi-ja. Mačke su bile nervozne, a Ivana je pokušavala zadržati osmijeh.
“Bit će bolje sutra,” šapnula mi je dok smo zatvarali lokal.
Ali sutra nije bilo bolje. Komšije su se žalile na mirise, inspekcija je došla već treći dan zbog prijave o navodnoj nehigijeni, a društvene mreže su bile pune podrugljivih komentara: “Kome još treba kafić s mačkama? Neka uloži u nešto pametnije!”
Počeli smo se svađati gotovo svaku večer. Ja sam bio sve nervozniji zbog novca koji nestaje, a Ivana sve očajnija jer njezin san ne uspijeva.
Jedne noći, dok sam sjedio sam u kuhinji, čuo sam Ivanu kako plače u kupaonici. Nisam znao što reći. Prvi put nakon dvadeset godina nisam znao kako joj pomoći.
Sljedeće jutro došao sam ranije u kafić i zatekao Ivanu kako razgovara s djevojčicom iz susjedstva koja je imala Downov sindrom. Djevojčica se smijala dok joj je Luna ležala u krilu.
“Vidiš li ovo?” pitala me Ivana tiho kad je djevojčica otišla. “Zbog ovakvih trenutaka vrijedi riskirati sve.”
Te večeri sjeli smo zajedno i razgovarali kao nekad – iskreno i bez straha. Odluka nije bila laka, ali dogovorili smo se da ćemo pokušati još nekoliko mjeseci i pronaći način da uključimo zajednicu – radionice za djecu, terapijske posjete domovima za starije, suradnju s azilima.
Polako su ljudi počeli dolaziti – prvo iz znatiželje, a onda zbog osjećaja pripadnosti koji su pronašli među mačkama i kavom.
Danas još uvijek nije lako. Računi stižu svaki mjesec, a zarada nije ni blizu onoga što bi bila od najma stana ili dionica. Ali svaki put kad vidim nekoga tko odlazi iz našeg kafića s osmijehom ili kad čujem djecu kako se smiju dok maze naše mačke, shvatim da možda novac nije jedina vrijednost koju imamo.
Ponekad se pitam: Jesam li ja bio previše kukavica ili je Ivana bila previše sanjar? Možda prava sreća leži negdje između – tamo gdje se snovi susreću sa stvarnošću.
Što biste vi učinili na našem mjestu? Da li biste riskirali sve zbog sna ili biste igrali na sigurno?