Ljubav u šezdesetoj: Kad srce ne pita za godine, ali djeca pitaju za sram
– Mamo, ti si stvarno poludjela! – viknula je Ivana, moja kćer, tako glasno da sam na trenutak pomislila da će susjedi čuti. Stajala sam nasred kuhinje, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u ruci. Gledala me kao da sam joj upravo priznala najveći grijeh.
– Zbog čega, Ivana? Zato što sam se zaljubila? – pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je drhtao.
– U šezdesetoj?! Pa što će ljudi reći? Sramotiš me! – nastavila je, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore od srama i tuge. Nikad nisam mislila da će mi vlastito dijete reći da se mene stidi.
Zatvorila sam oči na trenutak i vratila se u prošli tjedan, kad sam prvi put sjela s Damirom na klupu u parku. On je bio udovac već deset godina, ja udovica sedam. Razgovarali smo o svemu – o mladosti, o ratu, o tome kako su nam djeca otišla svojim putem. Smijali smo se kao djeca, a ja sam osjetila nešto što nisam godinama: leptiriće u trbuhu. Nisam znala da je to još moguće.
Ali sada, pred Ivanom, osjećala sam se kao da sam učinila nešto strašno. Kao da sam izdala njezinog pokojnog oca, kao da sam izdala samu sebe.
– Ivana, ja nisam mrtva. Još uvijek osjećam. Zar je to grijeh? – prošaptala sam.
– Grijeh nije, ali je sramota! – odbrusila je i zalupila vratima od dnevnog boravka.
Ostala sam sama u kuhinji, zureći u prozor kroz koji su padale prve kapljice kiše. Sjetila sam se dana kad sam nju držala za ruku dok je plakala zbog prve ljubavi. Tješila sam je i govorila joj da ima pravo voljeti koga želi. A sada ona meni uskraćuje to isto pravo.
Sljedećih dana Ivana me izbjegavala. Nije dolazila na kavu, nije me zvala. Unuka Lana mi je slala poruke: „Baka, što si napravila mami?“ Nisam znala što da odgovorim.
Damir je bio jedina svijetla točka. Svaki dan bi me nazvao ili poslao poruku: „Kako si danas, Marija?“ Njegov glas bio je topao i smiren. Kad bismo se našli na tržnici ili prošetali uz Miljacku, osjećala sam se živom. Ljudi su nas gledali, neki su klimali glavom s osmijehom, drugi su šaputali iza leđa.
Jednog dana susrela sam susjedu Nadu na stepenicama.
– Marija, čula sam… Je li istina? – upitala je tiho.
– Istina je, Nada. Zaljubila sam se – odgovorila sam iskreno.
Nada me pogledala s mješavinom zavisti i divljenja.
– Blago tebi. Ja bih dala sve da me netko pogleda kao što tebe Damir gleda – rekla je i stisnula mi ruku.
Ali nisu svi bili tako blagonakloni. U trgovini sam čula kako dvije žene šapuću: „Vidi je, stara pa još traži ljubav…“
Te večeri Damir mi je donio buket tratinčica.
– Znaš li koliko si lijepa kad se smiješ? – rekao je i poljubio me u obraz.
Osjetila sam kako mi srce puca od sreće i tuge istovremeno. Htjela sam podijeliti tu radost s Ivanom, ali ona nije odgovarala na moje pozive.
Jedne nedjelje odlučila sam otići k njoj bez najave. Otvorila mi je Lana.
– Baka! – povikala je i bacila mi se u zagrljaj.
Ivana je stajala u hodniku prekriženih ruku.
– Što hoćeš? – upitala je hladno.
– Došla sam ti reći nešto važno – rekla sam tiho. Lana nas je pogledala i povukla se u svoju sobu.
– Ivana, znam da ti je teško prihvatiti ovo. Ali ja nisam prestala biti tvoja mama zato što volim Damira. Nisam prestala voljeti tvog oca. Samo… ne želim ostatak života provesti sama i tužna. Zar ti to želiš za mene?
Ivana je šutjela dugo, a onda su joj oči zasuzile.
– Bojim se… Bojim se da ćeš patiti opet. Da će te ljudi ismijavati…
Prišla sam joj i zagrlila je prvi put nakon dugo vremena.
– Možda hoće. Ali više ne želim živjeti zbog tuđih očekivanja. Želim biti sretna dok još mogu.
Ivana me napokon pogledala kao nekad, kad bi tražila utjehu u mom pogledu.
– Oprosti, mama… Samo… teško mi je naviknuti se na to – šapnula je.
Zajedno smo plakale u hodniku dok su iz Lanine sobe dopirali zvuci neke nove pjesme koju nisam znala prepoznati.
Danas Damir i ja sjedimo na istoj onoj klupi gdje smo se prvi put nasmijali jedno drugome. Ivana mi šalje poruke: „Jesi dobro? Pozdravi Damira.“ Lana me zove na kolače kad ima loš dan u školi.
Neki ljudi još uvijek šapuću iza leđa, ali više me nije briga. Shvatila sam da sreća nema rok trajanja i da ljubav ne pita za godine ni za tuđe mišljenje.
Ponekad se pitam: Zašto društvo misli da stariji ljudi nemaju pravo na novu ljubav? Zar smo osuđeni na samoću samo zato što smo prešli određene godine? Možda će netko od vas imati odgovor…