Ljubav na drugi pokušaj: Kad kćerka ne vjeruje mojoj sreći

“Mama, ne možeš biti toliko naivna!” Ivana je viknula dok je lupila vratima moje male kuhinje u stanu na Trešnjevci. Njezine riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala naslonjena na sudoper, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. “On te samo iskorištava, zar ne vidiš?”

Nikad nisam mislila da ću u pedeset sedmoj godini ponovno osjećati leptiriće u trbuhu. Nakon što me moj pokojni muž Ante ostavio prije deset godina, mislila sam da je to to – da je ljubav za mene završena priča. Posvetila sam se Ivani, njezinim studijima, njezinim brigama, njezinim snovima. A onda je došao Damir. Upoznali smo se na autobusnoj stanici, sasvim slučajno, dok sam čekala liniju za Jarun. Bio je šarmantan, s onim toplim osmijehom koji ti odmah ulije povjerenje. Počeli smo se viđati, najprije na kavi, pa u šetnjama po Maksimiru, a onda je došao i prvi poljubac. Nisam mogla vjerovati da se to događa meni.

Ali Ivana… Ivana je odmah bila sumnjičava. “Mama, znaš li ti išta o njemu? Zašto je sam? Zašto nema djecu? Zašto mu je bivša žena otišla?” Pitanja su se nizala kao kiša u studenom. Svaki put kad bih joj spomenula Damira, lice bi joj se smrknulo. “On je previše dobar da bi bio istinit. Ne vjerujem mu.”

Jedne večeri, dok sam pripremala večeru, Ivana je došla s laptopom u ruci. “Pogledaj ovo!” pokazala mi je neki forum na kojem su žene pisale o muškarcima koji su im lagali, uzimali novac, nestajali. “Mama, molim te, nemoj biti slijepa. Sjećaš se kako si plakala kad je tata umro? Ne želim te opet gledati slomljenu.”

Nisam znala što da joj kažem. Damir mi nikad nije tražio novac, nikad nije bio nasilan, uvijek je bio nježan i pažljiv. Ali Ivana je bila uporna. Počela je istraživati njegovu prošlost, raspitivati se kod zajedničkih poznanika, čak je jednom otišla do njegove zgrade i čekala ga ispred ulaza. Kad sam to saznala, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. “Ivana, ne možeš tako! To je moje pravo, moj život!” viknula sam na nju prvi put otkad je bila mala.

“A što ako ti opet slome srce? Što ako te prevari?” suze su joj tekle niz lice, a ja sam je zagrlila, iako sam u sebi osjećala bijes i tugu. “Zar ne vidiš da sam sretna? Zar ne želiš da budem sretna?”

Damir je sve to znao. “Tvoja kćerka me ne voli, zar ne?” pitao me jedne večeri dok smo šetali uz Savu. “Daj joj vremena. Ona je samo zabrinuta za mene,” pokušala sam ga uvjeriti, ali i sama nisam bila sigurna. “Možda sam stvarno previše požurila. Možda sam trebala više razmišljati o njoj.”

Ali onda bih se sjetila svih onih noći kad sam ležala budna, sama, gledala u strop i pitala se ima li još nešto za mene osim usamljenosti. Damir mi je vratio osmijeh, vratio mi je osjećaj da vrijedim, da sam još uvijek žena, a ne samo majka.

Jednog dana, Ivana je došla s ozbiljnim izrazom lica. “Mama, razgovarala sam s njegovom bivšom ženom. Rekla mi je da je Damir bio dobar muž, ali da je bio previše zatvoren, da nije znao pokazivati osjećaje. Nije te lagao, ali… bojim se da ćeš opet biti povrijeđena.”

Sjele smo za kuhinjski stol, ona s jedne, ja s druge strane. “Ivana, cijeli život sam živjela za tebe. Sad želim živjeti i za sebe. Ako pogriješim, to je moja greška. Ali ne mogu više biti sama. Ne želim umrijeti a da nisam još jednom voljela.”

Plakala je, a ja sam plakala s njom. “Samo te molim, mama, pazi na sebe. Ne želim te izgubiti.”

Tih dana sam puno razmišljala. Gledala sam stare slike, čitala pisma koja mi je Ante pisao dok smo bili mladi. Sjetila sam se koliko sam se bojala kad sam prvi put ostala trudna, koliko sam bila nesigurna kad sam Ivanu vodila prvi dan u školu. Uvijek sam se bojala, ali sam uvijek išla naprijed. Zar sad, kad sam napokon pronašla nekoga tko me gleda kao ženu, trebam odustati zbog tuđih strahova?

Damir me zaprosio na klupi u Maksimiru, na istom mjestu gdje smo se prvi put poljubili. “Znam da nije lako, znam da tvoja kćerka sumnja u mene, ali ja te volim. Želim s tobom provesti ostatak života.”

Prihvatila sam. Vjenčanje je bilo skromno, samo nas dvoje i nekoliko bliskih prijatelja. Ivana nije došla. Poslala mi je poruku: “Mama, volim te, ali ne mogu biti tamo. Još nisam spremna.”

Nakon vjenčanja, danima sam gledala u mobitel, čekala njezin poziv. Damir je bio strpljiv, ali vidjela sam da ga boli. “Daj joj vremena,” ponavljao je. “Bit će sve u redu.”

Prošlo je nekoliko mjeseci. Jednog jutra, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, začula sam zvono na vratima. Otvorila sam i ugledala Ivanu. Oči su joj bile crvene, ali na licu je imala osmijeh. “Mama, oprosti. Nisam znala kako da te pustim. Bojala sam se da ću te izgubiti. Ali vidim da si sretna. To mi je najvažnije.”

Zagrlile smo se, dugo, kao da ispraćamo sve godine nesigurnosti i straha. Damir je izašao iz kuhinje, nespretno, kao da ne zna treba li ostati ili otići. Ivana mu je pružila ruku. “Molim te, čuvaj moju mamu.”

Te večeri, dok smo sjedili zajedno, prvi put kao obitelj, shvatila sam da je sreća često stvar hrabrosti. Da ponekad moraš riskirati, čak i kad te najbliži ne razumiju. Jer život je prekratak da bismo ga proveli u strahu.

Ponekad se pitam: jesam li sebična što sam izabrala ljubav? Ili je možda najveća hrabrost u životu vjerovati svom srcu, čak i kad svi drugi sumnjaju? Što biste vi učinili na mom mjestu?