Koliko djece je previše? Priča o sestri, obitelji i granicama ljubavi
“Mirela, pa zar ne vidiš da više ne možeš? Četvero djece, a ti si sama! Gdje ti je pamet?” vikao sam, dok su joj oči bile pune suza. Stajali smo u kuhinji naše stare kuće u Osijeku, a miris preprženog luka miješao se s napetošću koja je visila u zraku. Na stolu su bile razbacane školske torbe, pelene i neplaćeni računi. Naša majka, Jasna, šutjela je u kutu, stisnutih usana, dok je najmlađa Tea plakala iz kolica.
Mirela me pogledala s onom mješavinom prkosa i umora koju sam kod nje viđao još od djetinjstva. “To su moja djeca, Ivane. Moj život. Ne moraš mi govoriti kako da ga živim!”
Ali ja nisam mogao šutjeti. Otac nas je napustio kad smo bili mali, a ja sam uvijek osjećao odgovornost za nju. Kad se udala za Dinu, činilo se da će sve biti u redu. Ali Dino je otišao raditi u Njemačku prije dvije godine i od tada šalje samo povremene poruke i još rjeđe novac. Mirela je ostala sama s četvero djece, bez stalnog posla, stalno na rubu živaca.
“Mirela, nije stvar u tome što ja želim kontrolirati tvoj život. Samo… vidiš li ti kako živiš? Djeca ti nose istu odjeću cijelu zimu, nemaš za režije, a sad si opet trudna!”
U tom trenutku majka je konačno progovorila: “Ivane, dosta! To je njezina stvar. Ti si uvijek bio pametnjaković, ali nisi ti taj koji nosi njezine brige.”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “A tko će onda pomoći kad sve pukne? Tko će skupljati komadiće kad više ne bude mogla? Mi! Svi mi!”
Mirela je ustala, uzela Teu iz kolica i otišla u svoju sobu zalupivši vratima. Ostao sam stajati u kuhinji, osjećajući se kao najgori brat na svijetu.
Navečer sam sjedio na balkonu s majkom. Pitala me: “Zašto te to toliko boli?”
“Zato što znam kako je kad nemaš nikoga. Bojim se za nju. Bojim se za djecu. Bojim se da će završiti kao tata – slomljena i sama.”
Majka je uzdahnula: “Ali ona nije tvoj tata. I nije tvoja odgovornost da spašavaš sve oko sebe.”
Tjedni su prolazili, a napetost među nama nije jenjavala. Mirela je sve više izbjegavala razgovore sa mnom. Djeca su bila nemirna, stalno bolesna, a ona iscrpljena do krajnjih granica. Jednog dana sam došao kući i zatekao socijalnu radnicu na vratima.
“Dobar dan, gospodine Ivan. Došli smo provjeriti uvjete u kojima žive djeca gospođe Mirele.”
Mirela me pogledala kao da sam ja zvao socijalnu službu. “Jesi li ti ovo napravio? Jesi li ih ti zvao?”
“Nisam! Kunem ti se! Nikad ne bih…”
Ali nije mi vjerovala. Od tog dana prestala mi je govoriti.
Prolazili su mjeseci. Dino se nije vraćao iz Njemačke. Novca je bilo sve manje. Djeca su počela izostajati iz škole jer nisu imali ni za autobus ni za užinu. Majka je prodala zlatni lančić koji joj je ostao od bake da plati struju.
Jedne večeri Mirela mi je poslala poruku: “Ivane, oprosti što sam bila gruba. Znam da želiš najbolje za mene i djecu. Ali ja… ja ne znam drugačije voljeti nego ovako – svim srcem, bez granica. Djeca su mi sve na svijetu. Možda griješim, ali to je moj izbor.” Nisam znao što da joj odgovorim.
Na Badnjak smo svi sjedili za stolom – prvi put nakon dugo vremena. Djeca su bila vesela zbog poklona koje smo skupili svi zajedno – ja, majka, pa čak i susjeda Senada iz prizemlja koja nam je donijela kolače iz Bosne.
Mirela me pogledala preko stola: “Znaš, Ivane… možda nikad neću imati puno novca ni miran život. Ali imam svoju djecu i to mi je dovoljno.” Pogledao sam u njezine umorne oči i shvatio da ju nikad neću moći promijeniti.
Ali još uvijek me muči pitanje: Jesam li imao pravo miješati se? Je li ljubav prema sestri opravdanje da joj govorim kako treba živjeti? Ili sam trebao šutjeti i pustiti je da padne – ako treba?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Gdje prestaje briga, a počinje zadiranje u tuđu slobodu?