Kako je jedan običan krem za lice razorio dvije obitelji – Moja priča o povjerenju, ljubomori i oprostu
“Zašto si joj to kupila?” – glas mog muža, Daria, odjeknuo je kroz stan dok sam još uvijek držala vrećicu iz drogerije u ruci. Pogledala sam ga zbunjeno, ne shvaćajući odmah na što misli. “Kremu, Jasmini. Znaš da se ona uvijek natječe s tobom!”
Stajala sam u kuhinji, okružena mirisom svježe skuhane kave i toplinom popodnevnog sunca koje je ulazilo kroz prozor. Sve je djelovalo tako mirno, a onda je jedna rečenica pokrenula lavinu. Kremu za lice kupila sam svojoj najboljoj prijateljici Jasmini za rođendan. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će to izazvati sumnju, ljubomoru i na kraju – podjelu među nama.
Dario je bio uvjeren da Jasmina koristi svaku priliku da me ponizi ili nadmaši. “Znaš ti dobro kakva je ona. Sjećaš se kad ti je preotela onaj projekt na poslu? Ili kad je pred svima pričala kako si zaboravila godišnjicu?”
“Dario, pretjeruješ. To je samo krem, običan poklon!” – pokušavala sam ga smiriti, ali u njegovim očima gorjela je neka stara povrijeđenost.
Nisam znala da istovremeno, u drugom stanu na drugoj strani grada, Jasminin muž Emir vodi sličan razgovor. “Zašto ti ona stalno kupuje poklone? Što ti to znači? Zar joj nisi rekla da ti ne treba ništa?” Jasmina mi je kasnije priznala da se osjećala kao između dvije vatre – između mene i Emira, između želje da sačuva prijateljstvo i potrebe da zaštiti svoj brak.
Sljedećih dana sve se promijenilo. Dario je postao hladan, povučen. Počeo je kasnije dolaziti kući, izbjegavao me gledati u oči. U meni se počela buditi sumnja – možda sam stvarno pogriješila? Možda sam bila previše otvorena prema Jasmini? Počela sam analizirati svaku našu poruku, svaki razgovor.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, naišla sam na poruku na njegovom mobitelu. “Ne mogu više ovako. Ona te ne zaslužuje.” Poruka od njegove sestre, Ivane. Srce mi je preskočilo. Zar su svi protiv mene? Zar sam ja ta koja uništava obitelj?
Odlučila sam razgovarati s Jasminom. Sjele smo u mali kafić na Trgu bana Jelačića, među šumom glasova i mirisom kiše koja je padala po vlažnom asfaltu.
“Jasmina, jesi li ti osjetila da nešto nije u redu?”
Pogledala me tužno. “Emir mi ne vjeruje više. Misli da nešto krijem od njega. Sve zbog tog tvog poklona… Zamisli, običan krem!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Dario isto… Kao da smo svi odjednom postali stranci.”
Jasmina je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Možda smo previše bliske? Možda ljudi to ne razumiju…”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Zar je moguće da prijateljstvo između dvije žene može biti prijetnja? Zar smo stvarno toliko nesigurni u sebe i svoje odnose?
Nakon tog razgovora stvari su krenule nizbrdo. Dario je sve češće spavao na kauču. Ivana mi je prestala odgovarati na poruke. Emir je zabranio Jasmini da mi se javlja. Naša djeca su osjećala napetost – sinovi su se počeli svađati oko sitnica, kćeri su plakale bez razloga.
Jedne subote, dok sam pokušavala napraviti ručak za cijelu obitelj, Dario je iznenada bacio tanjur na pod.
“Ne mogu više! Sve si uništila! Zbog tebe se više ne osjećam kao dio ove obitelji!”
Pogledala sam ga kroz suze. “Zbog mene? Zbog jednog poklona? Zar smo stvarno toliko slabi?”
Nije odgovorio. Samo je izašao iz stana i zalupio vratima.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o godinama zajedništva, o sitnim radostima i velikim svađama. O tome kako su naši roditelji uvijek govorili da treba čuvati obitelj iznad svega. Ali što ako obitelj više nije mjesto sigurnosti?
Jasmina mi je poslala poruku: “Emir želi razvod. Kaže da mu više ne vjerujem. Sve se raspada…”
Nisam imala snage odgovoriti.
Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. Pokušavala sam razgovarati s Dariom, ali on se povukao u svoj svijet. Djeca su postala tjeskobna, povučena.
Jednog dana, dok sam šetala Maksimirom sama, srela sam stariju ženu koja me upitala: “Dijete, jesi li dobro?”
Pogledala sam je kroz suze i samo kimnula glavom.
“Znaš,” rekla je tiho, “ljudi često unište ono što najviše vole jer ih strah vodi umjesto ljubavi. Ne dopusti da ti strah uzme sve.”
Te riječi su mi odzvanjale danima.
Odlučila sam napisati pismo Dariu:
“Dragi Dario,
Možda nikada neću shvatiti zašto nas je jedan običan krem toliko udaljio jedno od drugoga. Možda su naši problemi bili dublji nego što smo htjeli priznati. Ali ja još uvijek vjerujem u nas – ako si spreman pokušati ponovno, ja jesam. Ako nisi, barem ću znati da sam pokušala sve što sam mogla.”
Ostavila sam pismo na njegovom jastuku i otišla s djecom kod svojih roditelja u Osijek.
Nakon nekoliko dana Dario me nazvao.
“Možemo li razgovarati?” – njegov glas bio je tih, slomljen.
Sjeli smo na klupu ispred stare osnovne škole gdje smo se prvi put poljubili kao tinejdžeri.
“Bojim se da te gubim,” rekao je.
“I ja tebe,” odgovorila sam.
Dugo smo šutjeli.
Na kraju smo odlučili pokušati ponovno – polako, bez velikih obećanja.
Jasmina mi se javila nekoliko mjeseci kasnije – Emir se iselio, ali ona kaže da napokon diše punim plućima.
Danas znam: povjerenje se gradi godinama, a može nestati u jednom trenu zbog sitnice koju nitko nije očekivao.
Ponekad se pitam: jesmo li mi sami sebi najveći neprijatelji? I koliko vrijedi jedno prijateljstvo ili brak ako ga može uništiti običan krem za lice?