Kad život postane tuđi: Ispovijest jedne bake

“Jelena, jesi li spremila doručak za malu?” začula sam kćerkin glas kroz telefon, dok sam još u pidžami pokušavala otvoriti oči. Sat je pokazivao 6:45, a ja sam već osjećala umor u kostima. Nisam joj stigla ni odgovoriti, a već je nastavila: “Molim te, nemoj zaboraviti da danas ima balet u četiri, a Marko ima trening nogometa u pet. Tata će ih pokupiti kasnije, ali ti si s njima do tada, može?” Samo sam tiho uzdahnula i rekla: “Naravno, Ana, sve ću stići.”

Nikada nisam mislila da će mi život u penziji izgledati ovako. Sanjala sam o dugim jutarnjim kavama na balkonu, o knjigama koje čekaju da ih pročitam, o miru i tišini. Umjesto toga, svaki dan mi počinje zvukom budilice, spremanjem doručka, pakiranjem ruksaka, trčanjem za tramvajem s dvoje malih unuka. Moja kćerka Ana i sin Damir rade od jutra do mraka, i kad su me zamolili da im pomognem, nisam mogla reći ne. “Ti si uvijek bila tu za nas, mama,” rekla je Ana, a ja sam se osjećala ponosno. Ali sada, nakon nekoliko mjeseci, osjećam se kao da sam nestala.

“Bako, gdje su mi tenisice?” viče Marko iz hodnika. “Bako, gladna sam!” doziva mala Emina iz kuhinje. Sve što radim, radim za njih. Kuham, perem, vodim ih na aktivnosti, pomažem s domaćom zadaćom. Navečer, kad napokon sjednem, shvatim da nisam stigla ni pročitati novine, ni popiti čaj u miru. Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor i pitam se gdje sam ja nestala u svemu tome.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, Ana je došla ranije s posla. Sjela je za stol, umorna, i počela pričati o problemima na poslu. Slušala sam je, suosjećala, ali nisam imala snage reći joj kako se ja osjećam. “Mama, ne znam što bih bez tebe. Svi moji prijatelji zavide što imam tebe. Ti si najbolja baka na svijetu!” rekla je i poljubila me u obraz. Osjetila sam toplinu, ali i težinu tih riječi. Jesam li zaista samo to – baka?

Navečer sam nazvala svoju prijateljicu Milenu. “Milena, znaš li da nisam pročitala knjigu već mjesecima? Da nisam bila na kavi s tobom od proljeća?” pitala sam je. “Jelena, moraš misliti i na sebe. Djeca će se snaći, nisu više mala. Ako ti ne kažeš što ti treba, nitko neće ni znati,” odgovorila mi je. Ali kako da im kažem? Kako da im objasnim da mi treba vrijeme za mene, a da ne ispadnem sebična?

Jednog petka, dok sam vodila Eminu na balet, srela sam staru poznanicu, Zoricu. “Jelena, pa gdje si ti? Nema te nigdje!” nasmijala se. “Ma, čuvam unuke, znaš kako je…” pokušala sam se našaliti. “Znam, ali ja sam rekla svojoj kćeri da mogu pomoći, ali ne svaki dan. Imam i ja svoj život, znaš?” rekla je odlučno. Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila. O putovanjima na koja sam sanjala otići, o izložbama, o šetnjama uz Savu. Sve je to sada daleko, kao da pripada nekom drugom životu.

Sljedećeg jutra, dok sam spremala doručak, Marko je prosuo mlijeko po stolu. “Bako, oprosti, nisam htio!” rekao je uplakan. Umjesto da ga zagrlim, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Sve je u redu, dušo,” promrmljala sam, ali u sebi sam vrištala. Nisam ljuta na njega, nego na sebe. Na to što sam dopustila da me svi uzimaju zdravo za gotovo.

Navečer sam skupila hrabrost i sjela s Anom i Damirom. “Djeco, moramo razgovarati. Volim vas i volim svoje unuke, ali osjećam da sam izgubila sebe. Treba mi malo vremena za mene. Ne mogu više svaki dan biti ovdje. Želim ponekad otići na izlet, pročitati knjigu, popiti kavu s prijateljicama. Nadam se da me razumijete.” Ana je šutjela, Damir je gledao u pod. “Ali mama, kako ćemo mi?” pitala je Ana tiho. “Snaći ćete se, kao što sam se i ja snalazila kad ste vi bili mali. Nisam vas htjela povrijediti, ali i ja sam čovjek.”

Te noći sam prvi put nakon dugo vremena zaspala mirno. Sljedećih dana bilo je teško. Djeca su se ljutila, unuci su me pitali zašto nisam svaki dan s njima. Ali polako su se navikli. Počela sam ponovno čitati, otišla sam s Milenom na izlet u Samobor, prošetala sam sama parkom. Osjetila sam kako se vraćam sebi.

Ponekad me i dalje grize savjest. Jesam li sebična što želim svoj život? Ili je vrijeme da i ja budem važna sama sebi? Drage žene, jeste li se i vi ikada osjećale izgubljeno u tuđim životima? Što biste vi napravile na mom mjestu?