Kad Tradicija Postane Teret: Priča o Jednom Rođendanu
“Opet si zaboravila staviti više papra u sarmu, Arija!” vikao je svekar Stjepan iz dnevnog boravka, dok su se tanjuri već slagali na stol. Pogledala sam prema kuhinji, gdje je moja svekrva Ljubica samo slegnula ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Djeca su trčala oko stola, a muž Ivan je sjedio s bratom Davorom, smijući se nekoj šali koju nisam čula.
Bilo je točno 16:30, a ja sam već osjećala kako mi noge klecaju. Godinama, otkad sam se udala za Ivana, njegov rođendan bio je događaj godine za cijelu njegovu familiju. Dolazili bi bez najave, s djecom, tetkama, pa čak i susjedima. Svi su očekivali pun stol, kolače, piće, osmijehe i dobru atmosferu. Nitko nije pitao treba li mi pomoć. Nitko nije pitao kako sam ja.
Ove godine odlučila sam nešto promijeniti. Umjesto da kuham za vojsku ljudi, naručila sam hranu iz lokalnog restorana. Naručila sam pite iz pekare, kolače iz slastičarne i nekoliko boca vina iz podruma. Mislila sam – možda će tako biti lakše, možda ću i ja napokon sjesti i uživati u slavlju.
Kad su počeli pristizati, svi su bili zbunjeni. “Gdje je domaća juha?” pitala je teta Marija čim je ušla. “Nemaš ni jednu svoju tortu?” dodala je sestrična Ana s podignutom obrvom. Ivan me pogledao kao da sam mu zabola nož u leđa. “Pa znaš da svi vole tvoje kiflice…”
“Znam, ali ove godine sam htjela malo drugačije. Da i ja budem s vama, a ne samo u kuhinji,” pokušala sam objasniti.
Nastao je muk. Samo se čulo kako djeca otvaraju kutije s pitama i traže čokoladnu tortu među kupovnim kolačima. Svekar je odmahnuo glavom i tiho promrmljao: “Nije to više kao nekad…”
Tijekom večeri osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Svi su šaptali, komentirali, uspoređivali ovu godinu s prošlima. Ivan je bio nervozan, povremeno mi dobacio pogled pun zamjeranja. Na kraju večeri, kad su svi otišli, ostala sam sama među praznim kutijama i prljavim čašama.
Ivan je ušao u kuhinju i tiho rekao: “Znaš da si ih razočarala? Oni vole tradiciju.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam dio te tradicije? Zar nije vrijeme da i ja jednom uživam?” glas mi je zadrhtao.
“Nisi trebala mijenjati ono što funkcionira,” odgovorio je hladno.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim godinama kad sam se trudila biti savršena snaha, supruga, domaćica. O svim trenucima kad sam gutala suze jer nitko nije primijetio moj trud. O osjećaju usamljenosti usred pune kuće.
Sljedećih dana Ivan je bio povučen. Svekrva me nazvala samo da mi kaže kako bi drugi put ipak bilo bolje da sama nešto skuham – “zbog djece, znaš kako vole tvoje juhe”. Nitko nije pitao kako se ja osjećam.
Jedne večeri sjela sam s Ivanom za stol.
“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Volim tvoju obitelj, ali ne mogu biti jedina koja daje i daje bez zahvalnosti ili pomoći. Zar ti to ne vidiš?”
Pogledao me umorno. “Navikli smo tako… Znaš kako je kod nas – žena drži kuću. Moja mama je uvijek sve radila sama.”
“Ali tvoja mama nije imala posao od osam do četiri! Nije imala dvoje male djece i sve ove obaveze! Zar ne možeš barem ti stati na moju stranu?”
Tišina.
Počela sam plakati. Prvi put pred njim nisam skrivala suze.
“Možda bi trebali razgovarati s tvojom obitelji… Možda bi trebali svi zajedno sjesti i dogovoriti se kako dalje,” predložila sam kroz suze.
Ivan je samo slegnuo ramenima.
Prošli su tjedni. Nitko nije spominjao rođendan osim mene – u mislima, svake noći prije spavanja. Osjećala sam se izdano, neshvaćeno i usamljeno.
Jednog dana došla mi je prijateljica Mirela na kavu.
“Arija, moraš misliti na sebe. Ako ti ne postaviš granice, nitko drugi neće!” rekla mi je odlučno.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Sljedeće godine odlučila sam – više neću biti žrtva tradicije koja me guši. Ako netko želi slaviti kod nas, neka donese nešto sa sobom ili neka pomogne oko stola. Ako im to nije dovoljno dobro – neka slave negdje drugdje.
Možda će me osuditi, možda će me ogovarati po selu ili među rodbinom. Ali barem ću znati da sam pokušala sačuvati sebe.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja i tradicija koje nas guše? Kada ćemo napokon reći – dosta je? Što vi mislite – vrijedi li žrtvovati sebe zbog mira u kući ili treba stati na svoje noge?