Kad tišina postane zid: Priča o izgubljenom suprugu

— Mogao bi barem reći „dobro jutro“ — izgovorila sam tiho, gotovo šaptom, dok sam mu ulijevala kavu u omiljenu šalicu s natpisom „Najbolji tata na svijetu“. Ivan nije ni podigao pogled. Prsti su mu drhtali dok je miješao šećer, a oči su mu bile prikovane za stolnjak s izblijedjelim cvjetovima. Kao da sam progovorila na nekom stranom jeziku. Kao da me nema.

Nije to bio prvi put. Zapravo, već mjesecima naš dom odzvanja tišinom. Nema više onih sitnih prepirki oko toga tko će iznijeti smeće, nema zajedničkog gledanja Dnevnika, nema smijeha kad unuci dođu u posjetu. Sve je stalo onog dana kad je Ivan otišao u mirovinu. Nije bilo nikakve drame, nikakvog velikog događaja. Samo je jednog dana došao kući, skinuo sako i objesio ga na vješalicu – i kao da je s tim sakoom objesio i dio sebe.

Pokušavala sam razgovarati s njim. Prvo nježno, pa upornije. — Ivane, što ćemo danas za ručak? — pitala bih, ali odgovora nije bilo. Ponekad bi samo slegnuo ramenima ili promrmljao nešto nerazgovijetno. Naše zajedničke šetnje uz Savu zamijenile su njegove samotne šetnje oko kvarta. Kad bih ga pitala gdje ide, samo bi kratko rekao: — Prošetat ću malo.

Naša kćerka Ana primijetila je promjenu. — Mama, što se događa s tatom? — pitala me dok smo zajedno slagale veš. — Ne znam, dušo. Možda mu treba vremena da se navikne na mirovinu — pokušala sam zvučati uvjerljivo, ali ni sama nisam vjerovala u to.

Jedne večeri, dok je Ivan sjedio u mraku dnevne sobe, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot njega. — Ivane, molim te… reci mi što se događa. Zabrinuta sam. Osjećam se kao duh u vlastitoj kući.

Dugo je šutio. Zrak je bio težak od neizrečenih riječi. Napokon je tiho rekao: — Ne znam tko sam više, Marija.

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Nisam znala što reći. Samo sam ga gledala i osjećala kako mi srce tone.

Sljedećih dana pokušavala sam ga uključiti u svakodnevne aktivnosti. Predložila sam da zajedno odemo na tržnicu, da posjetimo prijatelje iz mladosti, da odemo na izlet do Plitvica kao nekad. Sve je odbijao ili ignorirao.

Jednog popodneva došla nam je susjeda Jasna na kavu. — Marija, znaš li da Ivan svaki dan sjedi satima na klupi kod igrališta? Samo sjedi i gleda djecu kako se igraju…

Osjetila sam knedlu u grlu. — Ne znam više što da radim s njim, Jasna. Kao da ga više nema.

Jasna me pogledala suosjećajno. — Možda bi trebao razgovarati s nekim stručnim? Znaš kako je moj brat prošao kad je otišao u mirovinu…

Nisam znala kako bih Ivanu predložila psihologa. U našoj generaciji to je još uvijek tabu tema. On je uvijek bio jak, oslonac svima nama. Kako mu sada reći da treba pomoć?

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam njegovo tiho disanje i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela cijeli život. Sjetila sam se naših mladenačkih dana u Sarajevu, kad smo bježali s predavanja da bismo zajedno popili kavu na Baščaršiji. Sjetila sam se njegovih šala, njegovog smijeha koji je punio cijelu sobu.

Sljedeće jutro odlučila sam pokušati još jednom.

— Ivane, molim te… Hajde sa mnom do parka. Samo malo prošetajmo zajedno.

Pogledao me prvi put nakon dugo vremena. Oči su mu bile umorne, ali u njima sam vidjela tračak onog starog Ivana.

— Dobro — rekao je tiho.

Šetali smo polako, bez riječi. Sunce je grijalo lice, a djeca su trčkarala oko nas. U jednom trenutku Ivan je zastao i sjeo na klupu.

— Znaš… Kad sam radio, znao sam tko sam i što mi je svrha. Sad… kao da više ničemu ne pripadam.

Sjela sam kraj njega i uhvatila ga za ruku.

— Pripadaš meni. Pripadaš našoj obitelji. I dalje si važan, Ivane.

Pogledao me kroz suze koje su mu navrle na oči.

— Bojim se da više ne znam kako biti tvoj muž… ili otac… ili djed.

Stisnula sam mu ruku jače.

— Nitko od nas ne zna sve odgovore. Ali možemo pokušati zajedno.

Tog dana nije bilo čudesnog preokreta. Ivan nije odjednom postao onaj stari čovjek kojeg sam poznavala. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.

Počeli smo malim koracima: zajedno smo uređivali vrt, išli na kratke izlete do Samobora, povremeno bi nam se pridružili Ana i unuci. Ivan je i dalje imao svoje tihe dane, ali sve češće bi progovorio, nasmijao se ili ispričao neku priču iz mladosti.

Jednog dana dok smo zajedno pili kavu na balkonu, pogledao me i rekao:

— Hvala ti što nisi odustala od mene.

Suza mi je skliznula niz obraz. Znala sam da nas čeka još puno izazova, ali barem više nisam bila sama u toj borbi.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi pored ljudi koje volimo, a zapravo ih ne vidimo? Koliko nas čeka da netko pruži ruku kad nestane smisla?