Kad ti život uzme sve, a srce traži dalje: Priča o gubitku, oprostu i novoj obitelji
“Opet nema majoneze!” viknula sam, tresući vrećicu iznad prazne zdjele. Ruke su mi drhtale, ne od umora, nego od nervoze koja me svake godine obuzima kad dođe prosinac. Božić je bio njegov najdraži blagdan. Sjećam se kako je Ivan uvijek inzistirao da sam pravi francusku salatu, baš po njegovom receptu. Sad ga nema već dvije godine, a ja još uvijek kupujem previše krumpira i mrkve, kao da će se pojaviti na vratima.
Lejla je ušla u kuhinju tiho, gotovo nečujno, kao da ne želi remetiti moj ritual tuge. “Mogu li ti pomoći?” pitala je nježno. Pogledala sam je i na trenutak osjetila val krivnje – ona je izgubila muža, a ja sina, ali nekako se činilo da je moj bol veći. Glupo, znam. “Možeš otići do trgovine po majonezu? Ovdje nema više ni kapi.”
Nije pitala ništa, samo je uzela kaput i ključeve. Zatvorila je vrata za sobom, a ja sam ostala sama s mislima koje su me proganjale svake zime. Prije dvije godine, Ivan je poginuo u prometnoj nesreći na povratku iz Zagreba. Bio je Badnjak. Lejla je tada bila trudna četiri mjeseca. Dijete nije preživjelo.
Nakon sprovoda, Lejla nije imala kamo. Njezini roditelji su umrli još dok je bila mala, odrasla je kod tetke u Tuzli. Kad sam joj ponudila da ostane kod mene u Rijeci dok ne odluči što će dalje, nisam znala da će to “dok ne odluči” potrajati dvije godine. Prvih mjeseci smo šutjele zajedno, plakale zajedno, ali nikad nismo pričale o Ivanu. Kao da bi ga spominjanje vratilo ili nas dokrajčilo.
Zvono na vratima me prenulo iz misli. Lejla se vratila s vrećicom iz koje je virila mala teglica majoneze – posljednja na polici, rekla je kasnije. “Bilo je gužve?” upitala sam, više iz pristojnosti nego iz stvarnog interesa. “Nije strašno,” odgovorila je i počela rezati krastavce za salatu.
“Znaš,” rekla sam nakon nekoliko minuta tišine, “Ivan bi bio ponosan na tebe. Kako si izdržala sve ovo… ja ne bih mogla.” Lejla me pogledala s blagim osmijehom koji joj je uvijek bio zaštitni znak. “Nisam izdržala. Samo sam nastavila disati.”
Te večeri, dok smo slagale stol i palile svijeće na boru koji smo zajedno okitile, osjetila sam kako se nešto mijenja između nas. Nismo više bile samo svekrva i snaha – bile smo dvije žene koje su izgubile sve i pronašle jedna drugu.
Ali nije uvijek bilo tako skladno. Prošle zime smo se posvađale zbog sitnice – ja sam htjela da Ivanova soba ostane netaknuta, ona je predložila da napravimo dječju sobu za slučaj da jednog dana poželi dijete ili usvoji. “Ne možeš živjeti u prošlosti!” viknula mi je tada kroz suze. “A ti ne možeš zaboraviti!” uzvratila sam jednako glasno.
Tjedan dana nismo razgovarale. Onda sam jedne noći čula kako plače u svojoj sobi. Ušla sam bez kucanja i samo sjela kraj nje. Nismo ništa rekle, ali od tada smo znale – obje smo zarobljene između sjećanja i budućnosti koje se bojimo.
Ove godine odlučila sam napraviti promjenu. Pozvala sam Lejlino dvoje prijatelja iz Tuzle na večeru. Prvi put nakon dugo vremena kuća je bila puna smijeha i priče o svemu osim o Ivanu. Gledala sam Lejlu kako se smije i shvatila koliko joj nedostaje život izvan ove kuće tuge.
Nakon što su gosti otišli, sjela sam kraj nje na kauč i tiho rekla: “Ako želiš otići… ako želiš novi početak negdje drugdje… razumjet ću.” Pogledala me iznenađeno: “Ne želim otići od tebe. Ti si mi sada obitelj.” Suze su mi navrle na oči prvi put nakon dugo vremena – ovaj put nisu bile od tuge.
Ponekad mislim da me Ivan gleda odozgo i smiješi se jer zna da nismo same. Možda nikad neću prestati tugovati za njim, ali naučila sam voljeti opet – drugačije, ali iskreno.
Dok perem zadnje tanjure te večeri i gledam Lejlu kako sprema stolnjak, pitam se: Je li moguće pronaći sreću nakon tolikog gubitka? I koliko nam treba hrabrosti da pustimo prošlost i prigrlimo ono što nam život još može dati?