Kad ti susjedi šapću istinu: Moj muž dovodi drugu ženu u naš dom
“Sanja, moram ti nešto reći, ali obećaj da nećeš reći da sam ti ja rekla,” šapće mi susjeda Ljiljana dok stojimo ispred ulaza, svaka s vrećicom iz Konzuma. Srce mi preskoči, jer kod nas u zgradi nitko ne šapuće bez razloga. “Tvoj muž… vidjela sam ga opet jučer. Doveo je onu crnu, znaš onu što radi u banci preko puta. Nisi bila doma. Ovo je drugi put da sam ih vidjela zajedno u vašem stanu.”
U tom trenutku kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Pogledam Ljiljanu, njene oči pune sažaljenja, ali i znatiželje. “Jesi li sigurna? Možda si se zabunila?” pokušavam se spasiti, tražim rupu kroz koju bih pobjegla od istine. “Sanja, nisam mala. Znam ja dobro tko je tko. I drugi su vidjeli. Samo… znaš kakvi su ljudi, šute dok ne pukne.”
Te večeri sjedim na rubu kreveta, gledam u mobitel i razmišljam da li da ga nazovem, da li da mu kažem što sam čula. Ali što ako nije istina? Što ako je sve samo splet nesporazuma? No, slike mi ne daju mira – njegov parfem na jastuku, nepoznata ženska šminka na ručniku prije nekoliko dana, poruke koje stišava čim uđem u sobu.
Moj muž, Dario, uvijek je bio šarmantan. Svi su ga voljeli – i moji roditelji, i naši prijatelji iz Sarajeva kad dođemo na more. Uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći svakome osim meni kad mi je najpotrebnije. Zadnjih mjeseci sve češće kasni s posla, a kad dođe kući, kao da je duhom negdje drugdje.
“Sanja, ti si preosjetljiva,” znao bi reći kad bih ga pitala zašto je opet zaboravio našu godišnjicu ili zašto mu mobitel stalno vibrira dok večeramo. “Posao je naporan, znaš kako je sad u firmi.”
Ali sad više ne mogu ignorirati ono što mi srce govori. Sljedećih dana promatram ga kao stranca. Svaki njegov pokret mi je sumnjiv. Kad ode pod tuš, provjeravam mu džepove. Pronalazim račun iz kafića u kojem nikad nismo bili zajedno. Na računu dva cappuccina i kolač od čokolade – njegov omiljeni, ali ja sam alergična na čokoladu.
Jedne večeri odlučim ga suočiti. Čekam ga budna do ponoći. Kad ulazi u stan, miris nekog ženskog parfema udari me u nos.
“Dario, moramo razgovarati,” kažem tiho ali odlučno.
On me pogleda iznenađeno: “Što je sad?”
“Znam da dovodiš drugu ženu ovdje kad mene nema. Susjedi su mi rekli. I sama sam pronašla dokaze. Zašto to radiš? Zar ti više ništa ne značim?”
Šutnja. Gleda me nekoliko sekundi kao da vaga hoće li lagati ili reći istinu.
“Sanja… nije to tako kako misliš…” počinje, ali ja ga prekidam.
“Kako nije? Reci mi onda kako je!”
“Dobro, bio sam slab. Nisam htio da saznaš. Ona mi je samo prijateljica iz firme…”
“Prijateljica koja dolazi u naš stan dok mene nema? Koja ostavlja tragove po našem domu? Dario, ne vrijeđaj mi inteligenciju!”
Počinje vikati, brani se: “Ti si uvijek bila ljubomorna! Nikad ti ništa nije dovoljno dobro! Znaš li koliko mi je teško na poslu? Trebala si me podržati!”
Osjećam kako mi suze naviru na oči, ali ne dam mu zadovoljstvo da vidi koliko me boli. “Podržavala sam te godinama! Oprostila sam ti kad si izgubio posao, kad si bio depresivan, kad si bio grub prema meni jer si bio pod stresom! Ali ovo… ovo ne mogu oprostiti!”
On uzima jaknu i izlazi iz stana bez riječi. Ostajem sama u tišini koja para uši.
Sljedećih dana susjedi me gledaju s mješavinom sažaljenja i znatiželje. Ljiljana mi donosi kolače i tiho kaže: “Drži se, Sanja. Nisi ti kriva.” Moja mama zove svaki dan iz Mostara: “Vrati se kući, dijete moje. Ovdje si uvijek dobrodošla.” Ali ja ne mogu otići tek tako – ovo je moj dom, moj život koji sam gradila godinama.
Noći su najgore. Ležim budna i vrtim filmove po glavi – gdje sam pogriješila? Jesam li previše radila? Jesam li ga zanemarila? Ili je on jednostavno slab čovjek?
Jednog jutra odlučujem otići kod psihologinje Mirele koju mi je preporučila kolegica s posla. Sjedim nasuprot nje i prvi put izgovaram naglas sve što me boli.
“Sanja, nisi ti kriva za njegove izbore,” kaže Mirela blago. “Imaš pravo biti ljuta i povrijeđena. Ali imaš pravo i na novi početak.”
Počinjem polako vraćati snagu. Prijavljujem se na tečaj engleskog jezika koji sam godinama odgađala. Više vremena provodim s prijateljicama – Ivanom i Almom – koje me podsjećaju tko sam bila prije nego što sam postala samo ‘Dariova žena’.
Dario se povremeno javlja porukama: “Možemo li razgovarati? Nedostaješ mi.” Ali ja više ne odgovaram odmah. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam kontrolu nad svojim životom.
Ponekad se pitam – jesam li mogla nešto promijeniti? Je li vrijedilo godinama šutjeti zbog mira u kući? Ili je možda ovo bila prilika da konačno pronađem sebe?
Što vi mislite – gdje završava oprost, a gdje počinje dostojanstvo žene? Da li biste vi mogli oprostiti ovakvu izdaju ili biste krenuli dalje?