Kad svekrva donese kantu preraslih krastavaca: Ljeto u sjeni obiteljskih očekivanja
“Zašto baš meni uvijek doneseš te ogromne, tvrde krastavce? Zar misliš da ne znam napraviti zimnicu kao Martina?” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala u kantu zelenih čudovišta na kuhinjskom podu. Svekrva Mira je samo slegnula ramenima, kao da ne razumije zašto mi to smeta. “Ajde, Jasmina, nemoj sad praviti dramu. Krastavci su krastavci, svi su isti kad ih ukiseliš.”
Ali nisu isti. Nikad nisu isti. Pogledala sam kroz prozor, gdje je Martina već slagala svoje savršene male krastavce u staklenke, smijući se s djecom. Osjetila sam kako mi srce lupa od bijesa i tuge. Uvijek ista priča: ona je ta koja sve radi kako treba, kojoj se sve daje s lakoćom. Ja sam uvijek druga, ona kojoj ostaju ostaci.
Moj muž Dario ušao je u kuhinju taman kad sam počela prati krastavce. “Opet ti smeta što ti je mama donijela nešto? Jasmina, pa znaš da ona to ne radi namjerno.”
“Ne radi namjerno? Svaki put isto! Martinu gleda kao kraljicu, a ja sam joj uvijek na zadnjem mjestu. Zar ne vidiš?”
Dario je uzdahnuo i sjeo za stol. “Možda si preosjetljiva. To su samo krastavci.”
Ali nisu samo krastavci. To je osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra, da se stalno moram dokazivati. Da sve što napravim nije dovoljno vrijedno.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako kiša lagano udara po limenom krovu i razmišljala o svemu što sam prošla otkad sam se udala u ovu obitelj. Očekivanja, usporedbe, sitne uvrede koje se nakupljaju kao kamenčići u cipeli. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom mjestu kraj Tuzle, gdje su svi znali sve o svakome, ali barem su moji roditelji uvijek stajali iza mene.
Sljedeće jutro probudila sam se odlučna da neću dopustiti da me kanta krastavaca slomi. Pozvala sam djecu, Lejlu i Tarika, i rekla im: “Danas ćemo napraviti nešto posebno od ovih krastavaca!” Djeca su me gledala sumnjičavo, ali kad sam im predložila natjecanje tko će napraviti najluđu salatu od krastavaca, odmah su pristali.
Kroz smijeh i nered u kuhinji, počela sam osjećati olakšanje. Tarik je napravio sendvič s krastavcima i džemom (užasno je bilo, ali smo se svi smijali), Lejla je izrezala krastavce u obliku srca i poslagala ih na tanjur za tatu. Ja sam odlučila napraviti starinski recept moje mame – kiseli krastavci s puno češnjaka i kopra.
Dok smo radili, Martina je došla do prozora i pitala: “Šta to radite? Kod mene sve po špagi, a kod vas veselje!” Pozvala sam je unutra, a ona je donijela svoje savršene staklenke da ih usporedimo. Svekrva Mira došla je za njom, noseći još jednu vrećicu povrća.
“Jasmina, evo ti još malo paprike za salatu. Vidim da si se snašla s onim krastavcima,” rekla je tiho.
Pogledala sam je u oči i prvi put osjetila da možda nije sve tako crno-bijelo. Možda ona ne zna kako pokazati ljubav drugačije nego kroz te nespretne darove iz vrta. Možda ni ona nije nikad bila kraljica u svojoj priči.
Martina je sjela za stol i počela pričati kako joj je teško uskladiti posao i djecu, kako joj svekrva stalno prigovara da previše radi i premalo kuha. Pogledale smo se i nasmijale – svaka ima svoju borbu.
Dario je došao iz dvorišta s osmijehom: “Vidim da ste napokon našle zajednički jezik!”
Navečer smo svi zajedno jeli salatu od preraslih krastavaca i smijali se glupim šalama koje su djeca izmišljala. Osjetila sam olakšanje kakvo dugo nisam – kao da su svi ti prerasli krastavci odnijeli sa sobom dio moje gorčine.
Kasnije sam sjela na balkon s Mirinom šalicom kave i pitala je: “Miro, jesi li ti ikad imala osjećaj da te netko ne vidi onakvom kakva jesi?”
Pogledala me dugo i rekla: “Jasmina, cijeli život te netko uspoređuje s drugima. Najvažnije je da ti znaš tko si.”
Možda su obični krastavci samo povod za ono što nas stvarno boli – osjećaj da nismo dovoljno voljeni ili priznati. Ali možda baš kroz te male svakodnevne borbe naučimo najviše o sebi i drugima.
Ponekad se pitam: koliko puta smo svi mi bili nečiji prerasli krastavac? I koliko nam treba da shvatimo da vrijedimo – baš takvi kakvi jesmo?