Kad Suze Postanu Snaga: Moja Borba za Poštovanje u Porodu
“Ajde, Lana, nije to tako strašno! Druge žene rađaju i po troje djece, a ti ovdje vičeš kao da ti netko dušu vadi!” Dario je stajao pored kreveta u rađaoni, stisnutih usana, s onim svojim pogledom koji sam toliko puta prešutjela. Ali ovaj put nisam mogla. Bol mi je parala tijelo, ali njegove riječi su parale nešto dublje – moje dostojanstvo.
“Dario, molim te…” prošaptala sam kroz suze, ali on je samo odmahnuo rukom i pogledao prema prozoru. Sestre su se pogledavale, jedna je tiho rekla: “Gospodine, možda bi bilo bolje da izađete na trenutak.” On je ostao. Nisam znala što me više boli – kontrakcije ili spoznaja da čovjek kojeg volim ne vidi moju borbu.
Sve je počelo prije devet mjeseci, kad smo saznali da sam trudna. Dario je bio sretan, ali uvijek nekako rezerviran. “Bit ćeš ti dobra mama, ali znaš da ne volim kad se dramatizira oko svega,” govorio bi dok bi mi mazio trbuh. Nisam tada shvaćala koliko će me te riječi kasnije boljeti.
Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Muškarci ne razumiju bol poroda dok ne vide vlastitim očima.” Ali ja sam vjerovala da će Dario biti drugačiji. Da će biti moj oslonac. Prijateljica Mirela me upozoravala: “Lana, nemoj očekivati previše. Muškarci često pobjegnu kad vide koliko smo mi zapravo jake.” Smijala sam se tada, ali sada mi nije bilo do smijeha.
Porod je trajao satima. Svaki put kad bih zastenjala ili zaplakala, Dario bi zakolutao očima ili tiho promrmljao nešto sebi u bradu. Kad sam ga zamolila da mi doda vodu, rekao je: “Ne možeš li sama?” Sestre su ga opet pokušale udaljiti, ali on je tvrdoglavo ostajao.
U jednom trenutku, kad je bol bila najjača i kad sam osjećala da ću se slomiti, pogledala sam ga ravno u oči. “Znaš li ti uopće što znači biti jak? Znaš li kako je kad ti tijelo puca od boli, a moraš ostati priseban zbog djeteta?” On je šutio. Prvi put sam vidjela nesigurnost u njegovim očima.
Kad se naš sin napokon rodio, nisam osjećala olakšanje. Osjećala sam prazninu. Dario je stajao sa strane, gledao nas kao stranca. Sestre su mi čestitale, a on je samo kratko rekao: “Dobro si to odradila.” Kao da sam završila neki ispit.
Nakon nekoliko dana kod kuće, napetost nije nestajala. Dario je bio distanciran, ja povrijeđena. Mama me posjetila i odmah primijetila da nešto nije u redu. “Lana, što se dogodilo?”
“Mama, osjećam se kao da sam sama prošla kroz sve. Kao da me Dario ne vidi… kao ženu, kao majku. Samo kao nekog tko treba šutjeti i trpjeti.”
Mama me zagrlila: “Ne smiješ to dopustiti. Moraš mu reći kako se osjećaš. Nisi ti tu samo da budeš jaka za sve druge – imaš pravo na poštovanje.”
Te noći, dok je naš sin spavao u kolijevci, sjela sam nasuprot Dariju u kuhinji. Ruke su mi drhtale.
“Dario, moramo razgovarati. Ono što si rekao i kako si se ponašao… to me povrijedilo više nego što možeš zamisliti. Porod nije bio samo moj fizički bol – bio je to test naše ljubavi i tvog poštovanja prema meni. Osjećala sam se sama dok si bio tu kraj mene.”
On je šutio dugo, gledao u šalicu kave.
“Nisam znao… nisam znao da te toliko boli moje riječi,” rekao je tiho.
“Zato što nikad nisi pitao kako mi je. Zato što misliš da je snaga šutjeti i trpjeti. Ali prava snaga je priznati bol i tražiti podršku. Prava snaga je biti uz nekog kad mu je najteže – ne kritizirati ga nego ga podići.”
Dario je prvi put zaplakao predamnom.
“Oprosti mi, Lana. Bio sam glup i sebičan. Bojao sam se vlastite nemoći pa sam tebe napadao.”
Tada sam shvatila – možda nije znao bolje, ali sada zna. I sada mora birati hoće li biti uz mene ili ću ja birati sebe.
Dani su prolazili, a naš odnos se polako mijenjao. Dario je počeo više pomagati oko sina, češće me pitao kako se osjećam. Nije bilo lako oprostiti mu odmah, ali odlučila sam dati priliku promjeni.
Jedne večeri dok smo zajedno uspavljivali sina, Dario mi je šapnuo: “Ti si najjača žena koju poznajem.”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce omekšava, ali i dalje sam znala – nikad više neću dopustiti da netko umanji moju snagu.
Ponekad se pitam – koliko nas žena šuti o svojoj boli jer nas društvo uči da budemo jake za sve druge? Zar nije vrijeme da budemo jake i za sebe?