Kad su naše majke postale prijateljice: Početak kraja jedne ljubavi
“Ne, mama, ne možeš naručiti još jednu kavu!” viknula sam kroz poluprazni kafić, dok je Dario nervozno vrtio žličicu u šalici. Njegova majka, gospođa Ljiljana, već je treći put pokušavala promijeniti narudžbu, a moja mama, Senada, gledala ju je s mješavinom čuđenja i divljenja. “Ma pusti je, neka naruči što hoće,” šapnuo mi je Dario, ali ja sam znala što slijedi. Kad se naše majke upuste u razgovor, ništa više nije pod našom kontrolom.
Sve je počelo tog subotnjeg popodneva u Sarajevu. Dario i ja smo odlučili – vjenčat ćemo se brzo, bez pompe, bez stotinu gostiju i beskrajnih priprema. Samo najbliži, mala sala, jednostavna haljina. Znali smo da će roditelji biti šokirani, ali nismo očekivali da će baš to okupljanje biti početak kraja naše idile.
“Znaš li ti, Senada, kako se kod nas u Mostaru prave svadbe?” upitala je Ljiljana moju mamu, a ja sam osjetila kako mi srce ubrzava. “Kod nas ti sve mora biti pod konac! Mlada se ne smije pojaviti prije ponoći!”
Mama je uzvratila osmijehom: “A kod nas u Sarajevu mlada mora biti prva na vratima! Da svi vide kako je lijepa i sretna!”
Dario i ja smo se pogledali. Zajednički plan o malom vjenčanju već je bio na klimavim nogama. “Mama, Dario i ja smo odlučili…” pokušala sam objasniti, ali Ljiljana me prekinula: “Ma pusti ti to! Djeca nemaju pojma koliko je svadba važna za obitelj!”
Tog trenutka, kao da su naše majke pronašle zajednički jezik – ali ne onaj koji smo mi željeli. Počele su razmjenjivati recepte za baklavu, pričati o običajima iz svojih gradova, pa čak i dogovarati tko će što donijeti na svadbu. Naši očevi su šutjeli, povremeno klimajući glavom, dok su pokušavali sakriti nervozu iza novina i mobitela.
“Dario, što ćemo sad?” šapnula sam mu dok su naše majke već planirale popis gostiju. “Ne znam, Hana. Možda trebamo pustiti da se ispušu pa ćemo kasnije objasniti svoje želje.”
Ali nije bilo kasnije. Već sutradan su počeli stizati pozivi iz Mostara i Sarajeva – rodbina je bila obaviještena, prijatelji su počeli slati čestitke. Naša mala tajna postala je javna stvar.
U danima koji su slijedili, naš stan pretvorio se u ratnu zonu. Mama je dolazila svako jutro s novim idejama: “Hana, moraš imati zlatni nakit! To je tradicija!” Ljiljana je slala poruke Dariju: “Sine, tvoja kuma mora biti iz naše familije!”
Jedne večeri, dok sam pokušavala pronaći mir u kupaonici, čula sam Darija kako razgovara s majkom na telefonu:
“Mama, Hana i ja želimo malu svadbu… Ne, ne treba nam orkestar… Da, znam da si ti tako radila… Ali ovo je NAŠA svadba!”
Ispod vrata kupaonice provirila je mamina poruka na papiriću: “Ako trebaš pomoć oko haljine, zovi me. Tvoja mama.”
Počela sam osjećati da gubim kontrolu nad vlastitim životom. Dario i ja smo se sve češće svađali – oko glazbe, gostiju, hrane. Sve što smo željeli bilo je jednostavno vjenčanje i miran početak zajedničkog života. Umjesto toga, osjećali smo se kao pijuni u igri naših majki.
Jednog dana sam pukla. “Dosta! Ovo nije više naše vjenčanje! Ovo je vaš cirkus!” viknula sam pred svima. Mama me gledala kao da sam joj zabola nož u srce. Ljiljana je šutjela prvi put otkad sam je upoznala.
Dario me zagrlio u hodniku dok su naše majke plakale u dnevnoj sobi. “Možda smo pogriješili što smo ih pustili preblizu,” šapnuo mi je.
Tjedan dana prije vjenčanja sjeli smo sami u istom onom kafiću gdje je sve počelo.
“Hana, jesi li sigurna da ovo želiš?” pitao me tiho.
Pogledala sam ga kroz suze: “Želim tebe. Ali ne znam želim li sve ovo što dolazi s tobom… i sa mnom.”
Naše majke su nastavile prijateljstvo – zajedno su išle na pijacu, razmjenjivale recepte i ogovarale susjede. Mi smo se osjećali kao stranci u vlastitoj priči.
Na kraju smo ipak imali svadbu – veliku, bučnu, s orkestrom i baklavom na stolovima. Svi su bili sretni osim nas dvoje.
Ponekad se pitam: gdje smo pogriješili? Je li moguće imati svoj život na Balkanu bez da te roditelji preplave svojim snovima? Može li ljubav preživjeti kad postane tuđa predstava?