Kad su kumovi postali neprijatelji: Priča o jednoj svadbi i dvije obitelji
“Pogledaj ih samo, kako su se nakitili! Odrasli ljudi, a ponašaju se kao pijetlovi na sajmu!” – glas moje svekrve Ankice parao je zrak dok sam stajala u hodniku, stežući buket u rukama. Srce mi je lupalo kao ludo. Bila je to moja svadba, dan koji bi trebao biti najljepši u životu, a ja sam osjećala samo sram i tjeskobu.
Moje ime je Ružica. Odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle, a kad sam dobila posao u Zagrebu, preselila sam se u studentski dom. Tamo sam upoznala Ivana – duhovitog, uvijek nasmijanog Dalmatinca kojeg su svi voljeli. Ja sam bila povučena, šutljiva, uvijek s knjigom u ruci. On je bio duša svakog društva. Kad me zaprosio, nisam mogla vjerovati da se to događa baš meni.
Ali od prvog dana, njegova majka Ankica nije skrivala svoje nezadovoljstvo. “Što će ti ona? Pogledaj je, ni riječi ne progovori! Kod nas u kući se pjeva i smije!” govorila bi Ivanu dok bi mislila da ne čujem. Ali čula sam sve. I boljelo je.
Na dan svadbe, sve je kulminiralo. Moji roditelji došli su iz Bosne s punim autom poklona i domaćih kolača. Ivanovi su dočekali s hladnim osmijehom. Kumovi su se natjecali tko će biti glasniji, tko će više novca staviti u kovertu. “Kod nas se zna red!” vikala je Ankica dok je gledala moju majku kako postavlja pitu na stol. “A kod nas se poštuje gost!” uzvratila je moja tetka Fata.
Ivan je pokušavao smiriti situaciju: “Ajmo ljudi, danas je veselje!” Ali napetost se mogla rezati nožem. U jednom trenutku, dok su kumovi plesali kolo oko mene i Ivana, Ankica je šapnula mojoj majci: “Nadam se da ćeš naučiti Ružicu kako se ponaša prava žena.”
Nisam više mogla izdržati. Istrčala sam iz sale na hladan zrak. Suze su mi tekle niz lice. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Ivan me pronašao iza ugla:
“Ružice, molim te, vrati se unutra. Ne daj im da ti pokvare dan.”
“Ne mogu, Ivane… Tvoja mama me mrzi. Nikad joj neću biti dovoljno dobra.”
Zagrlio me čvrsto: “Ma pusti nju. Znaš kakva je… Navikla da sve bude po njenom. Ali ja tebe volim i to je jedino važno.”
Vratili smo se unutra, ali napetost nije popuštala. Svaki pogled, svaki komentar bio je kao ubod igle. Kad smo došli kući nakon svadbe, Ankica me dočekala s riječima:
“Sine, nadam se da znaš što radiš. Ova tvoja Ružica… nije ona za našu kuću.”
Ivan joj je prvi put u životu odgovorio:
“Mama, Ružica je moja žena i molim te da je poštuješ. Ako ne možeš, onda ćemo otići.”
Tada sam prvi put vidjela strah u njenim očima.
Život s Ankicom bio je svakodnevna borba. Svako jutro bi komentirala što nosim na posao:
“Zar ćeš tako među ljude? Pogledaj se! Kod nas žene znaju biti dame!”
Kad bih kasnila s posla zbog gužve na tramvaju:
“A gdje si ti dosad? Kod nas žene znaju gdje im je mjesto!”
Ivan bi me branio koliko god je mogao, ali osjećala sam da gubim snagu. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu s knjigama kao nekad u domu.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će prati suđe (jer “kod nas to rade žene!”), nazvala sam mamu:
“Mama, ne mogu više… Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa rekla:
“Dijete moje, znam da ti nije lako. Ali moraš odlučiti – ili ćeš pustiti da te slome ili ćeš pokazati tko si. Sjeti se odakle dolaziš!”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Sutradan sam sjela za stol s Ivanom i Ankicom.
“Gospođo Ankice,” rekla sam tiho ali odlučno, “znam da nisam ono što ste zamišljali za svog sina. Ali ja njega volim i želim mu biti dobra žena. Ako mislite da nisam dovoljno dobra za ovu kuću – recite mi sad pa ću otići. Ali više neću dopuštati da me ponižavate svaki dan.”
Ankica me gledala nekoliko sekundi bez riječi. Prvi put nije imala spreman odgovor.
Ivan me uhvatio za ruku:
“Mama, Ružica ostaje ili mi idemo zajedno.”
Tada je Ankica ustala i otišla u svoju sobu bez riječi.
Narednih dana bilo je tiho u kući. Nije bilo komentara ni prigovora. Počela sam kuhati bosanski lonac za sve nas – Ankica ga je prvi put pojela bez riječi.
Polako smo počeli graditi neki novi mir – nije bilo lako ni brzo, ali svaki mali korak bio je pobjeda.
Danas, nakon dvije godine braka i jednog malog sina koji nosi ime po mom pokojnom ocu, osjećam da smo ipak uspjeli pronaći svoj put između običaja i očekivanja.
Ali često se pitam: Koliko žena još šuti zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još živi između dvije vatre – tradicije i vlastite sreće? Bi li vi imali snage reći – dosta je?