Kad se prošlost vrati kući: Život s majkom nije opcija
“Ne, mama, ne možeš se useliti kod nas!” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. U dnevnom boravku je nastala tišina, ona gusta, teška tišina koja se ne može prekinuti ni najdubljim uzdahom. Dario je sjedio na rubu kauča, stisnutih šaka, gledajući u pod. Lana je zurila u mene širom otvorenih očiju, kao da prvi put vidi svoju majku. A moja majka, Ankica, stajala je na vratima, s onim poznatim pogledom povrijeđene žene koja nikad nije naučila kako da voli bez da boli.
“Ivana, nisam mislila da ćeš biti tako gruba. Znaš da nemam gdje…” – glas joj je zadrhtao, ali ja sam već osjećala kako mi srce lupa u grlu. Sjećanja su navirala: miris graha koji se kuhao na staroj peći u našem malom stanu u Travnom, vika koja je odzvanjala zidovima kad bi tata kasnio s posla, majčine suze koje su padale po mom jastuku dok sam se pravila da spavam.
“Mama, nije stvar u tome…” pokušala sam objasniti, ali riječi su mi zapinjale. Dario me pogledao, onim pogledom koji govori: ‘Reci joj istinu.’ Ali kako reći istinu kad te boli više nego išta drugo?
“Ivana, možda bismo mogli…” počeo je Dario oprezno, ali ga je Lana prekinula:
“Zašto ne može baka živjeti s nama? Svi moji prijatelji imaju bake kod kuće!”
Zatvorila sam oči na trenutak. Da, svi imaju bake. Ali ne znaju svi što znači živjeti s nekim tko te svakodnevno podsjeća na tvoje slabosti, tko te voli na način koji guši.
Majka je sjela na stolicu i počela plakati. “Sama sam, Ivana. Tvoj brat je otišao u Njemačku, tvoja sestra ima svoju obitelj… Ti si mi jedina ostala. Zar sam toliko loša majka bila?”
Osjetila sam kako me steže u prsima. Nisam željela biti okrutna. Ali nisam mogla zaboraviti ni onaj osjećaj kad sam kao djevojčica stajala pred zaključanim vratima jer je mama bila ljuta na tatu pa je mene kažnjavala njegovim grijesima. Nisam mogla zaboraviti ni kako me tjerala da biram stranu kad su se svađali.
Dario je ustao i otišao u kuhinju. Znam da mu je teško – on nikad nije imao takve probleme sa svojima. Njegova majka, gospođa Marija iz Osijeka, uvijek ga je dočekivala s toplom juhom i osmijehom.
“Mama,” rekla sam tiho, “nije stvar u tome da te ne volim. Ali naš dom… naš dom je mjesto gdje pokušavam stvoriti mir za svoju obitelj. Znaš koliko smo se trudili da Lana ima djetinjstvo kakvo ja nisam imala.”
Majka me pogledala kroz suze. “Znači, ja sam kriva što si nesretna?”
“Nisi kriva… ili jesi… Ne znam više! Samo znam da ne mogu opet proživljavati iste stvari. Ne mogu gledati kako se sve ponavlja pred mojom kćeri.”
Lana je ustala i pobjegla u svoju sobu. Čula sam kako lupa vratima.
Dario se vratio s čašom vode za moju majku. “Ankice, možda bismo mogli pronaći neko drugo rješenje? Ima domova za starije gdje bi ti bilo lijepo…”
Majka ga je prekinula: “Dom? Da me zatvorite među strance? Ja nisam za dom! Ja želim biti s obitelji!”
Osjetila sam krivnju kako me izjeda iznutra. Sjećanja su se miješala sa sadašnjošću: slike iz djetinjstva kad bih poželjela pobjeći iz stana, kad bih sanjala o miru kojeg nikad nismo imali.
Te večeri nisam mogla zaspati. Dario je ležao pored mene i tiho šapnuo:
“Ivana, razumijem te. Ali Lana ne razumije. Možda bi trebala razgovarati s njom.”
Sutradan sam sjela kraj Lane na krevet.
“Zlato moje, znaš da volim baku. Ali nekad ljudi ne mogu živjeti zajedno jer su previše različiti. Baka i ja smo često bile tužne kad smo živjele zajedno. Ne želim da ti to osjetiš.”
Lana me zagrlila i šapnula: “Ali ja volim baku…”
“I ja je volim,” odgovorila sam kroz suze.
Nekoliko dana kasnije, majka je sama odlučila otići kod svoje prijateljice Ruže u Dubravu dok ne pronađe drugo rješenje. Kad je odlazila, zagrlila me jako:
“Možda sam griješila, Ivana. Ali uvijek sam te voljela na svoj način. Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti.”
Stajala sam na pragu i gledala kako odlazi – žena koja mi je dala život i toliko rana koje još uvijek bole.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim zaštititi svoju obitelj od prošlosti? Ili samo pokušavam prekinuti lanac boli koji se prenosi s generacije na generaciju? Što biste vi učinili na mom mjestu?