Kad sam zamolila baku da mi prepiše kuću: Istina o ljubavi, povjerenju i obitelji
“Lejla, jesi li sigurna da znaš što tražiš?” Bakine riječi odzvanjale su kroz kuhinju dok je rukama stezala šalicu kave. Pogledala me onim svojim prodornim, umornim očima, kao da pokušava pročitati svaku moju misao. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi drhtale ispod stola. Nisam znala kako joj reći da mi je dosta neizvjesnosti, da želim sigurnost, dom koji sam godinama smatrala svojim.
“Bako… znaš da sam cijeli život ovdje. Znaš da nemam nikog drugog. Samo… samo želim znati da ću imati gdje ostati kad te više ne bude.” Glas mi je zadrhtao, a ona je odložila šalicu i duboko uzdahnula.
“Lejla, ti si moje dijete. Sve što imam, tvoje je. Ali… znaš kakva je tvoja tetka Snježana. I tvoj stric Dario. Neće to proći bez buke.”
Zidovi naše stare kuće u predgrađu Sarajeva bili su svjedoci svega: mojih dječjih suza kad su me roditelji ostavili, bakinih priča uz peć, mirisa pite i zvuka kiše po limenom krovu. Baka Ankica bila mi je sve – majka, otac, prijateljica. Ali sada, kad sam skupila hrabrosti izgovoriti ono što me tištilo mjesecima, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
“Ne tražim ništa što nije pošteno,” pokušala sam objasniti. “Znaš da Dario godinama nije ni nazvao, a Snježana dolazi samo kad treba novac. Ja sam ovdje bila uz tebe kad si imala operaciju kuka, kad si plakala za djedom…”
Baka je šutjela. U toj tišini čula sam sve – njezinu sumnju, strah, možda i tugu što sam uopće morala pitati.
Nisam spavala te noći. U glavi su mi se vrtjele slike: baka na bolničkom krevetu, ja kako joj mijenjam zavoje, Snježana koja viče na mene jer “sve radim iz koristi”. Sjećam se kad sam imala deset godina i kad su me roditelji ostavili kod bake s jednom vrećicom odjeće i obećanjem da će se vratiti. Nikad nisu.
Sljedećih dana baka je bila šutljivija nego inače. Kuhala je u tišini, gledala kroz prozor dok su vani prolazili susjedi. Jednog popodneva došla je Snježana – naravno, nije prošlo ni tjedan dana otkako sam spomenula kuću.
“Što to čujem? Lejla hoće kuću? Pa naravno! Sve joj daj! A ja? A Dario? Mi smo valjda smeće!” Snježana je vrištala u hodniku dok je baka pokušavala smiriti situaciju.
“Snježana, smiri se! Lejla je ovdje cijeli život! Gdje si ti bila kad sam ležala u bolnici? Gdje si bila kad sam trebala pomoć?” Baka je prvi put podigla glas na svoju kćer.
“Nije bitno! Svi znaju da Lejla samo gleda svoj interes!” Snježana me pogledala s prijezirom koji me zabolio do kostiju.
Te večeri baka i ja smo sjedile za stolom u tišini. Nisam imala snage ni pogledati je.
“Lejla,” tiho je rekla, “ne želim da se zbog mene svađate. Ova kuća… to nije samo cigla i beton. To su naši životi, naše uspomene. Ne želim da postane razlog mržnje među vama.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom što sam uopće pokrenula tu temu. Ali istovremeno, osjećala sam bijes prema Snježani i Dariju – gdje su bili sve ove godine?
Dani su prolazili u napetosti. Susjedi su počeli šaptati – “Lejla hoće bakinu kuću”, “Snježana poludjela”, “Dario šalje odvjetnika iz Zagreba”. Svaki put kad bih izašla po kruh ili mlijeko, osjećala sam poglede na leđima.
Jednog jutra baka me pozvala u sobu. Sjela je na rub kreveta i pružila mi ruku.
“Lejla, odlučila sam. Kuća će biti tvoja. Ali želim da obećaš nešto – da nikad nećeš zaboraviti što znači obitelj. Da ćeš uvijek imati otvorena vrata za Snježanu i Darija, ma koliko te povrijedili. Jer na kraju dana, krv nije voda.”
Plakala sam kao dijete dok me grlila. Osjećala sam olakšanje, ali i težinu odgovornosti koju mi je stavila na leđa.
Naravno, tu nije bio kraj problemima. Snježana je prijetila sudom, Dario je slao poruke iz Zagreba kako “neće dopustiti da ga netko izbriše iz nasljedstva”. Baka je bila sve slabija; srce joj nije izdržavalo stres.
Jedne noći dok sam joj mijenjala posteljinu, uhvatila me za ruku.
“Lejla… oprosti mi ako sam ti ikad dala osjećaj da nisi dovoljno voljena. Sve ovo… sve ovo radim jer te volim više od svega na svijetu.”
Nisam mogla izdržati – slomila sam se i plakala na njezinom ramenu.
Baka je umrla nekoliko mjeseci kasnije. Kuća je ostala meni, ali cijena koju sam platila bila je previsoka. Snježana i Dario više ne razgovaraju sa mnom; susjedi me gledaju s podozrenjem.
Ponekad sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam stare fotografije – mene i bake na moru u Makarskoj, nas dvije kako beremo šljive iza kuće. Pitam se jesam li pogriješila što sam tražila ono što mi pripada? Je li ljubav prema domu jača od pohlepe ili sam i ja postala ono što najviše prezirem?
Može li zahvalnost ikad biti dovoljna ili uvijek ostaje gorak okus sebičnosti? Što biste vi učinili na mom mjestu?