Kad prošlost pokuca na vrata: Priča o jednom slavonskom razvodu i staroj fotografiji
“Zar stvarno ne možeš sama?” Dino je stajao na pragu mog stana u Osijeku, s onim istim pogledom koji me godinama znao izluđivati. U ruci nije držao kutiju s alatom, već požutjelu fotografiju. Kroz prozor se čulo kapanje vode iz slavine, kao da mi podsjeća na svaki trenutak slabosti otkako sam ostala sama.
“Dino, stvarno mi treba pomoć. Ovaj put ne mogu sama,” rekla sam tiho, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Nije odgovorio odmah. Umjesto toga, podigao je fotografiju prema meni. Na slici smo bili nas dvoje, mladi i nasmijani, na moru kod Makarske, prije deset godina. U pozadini se smijala naša kćerka Lana, tada još mala djevojčica s pletenicama.
“Sjećaš li se ovog dana?” pitao je. Glas mu je bio mekan, ali u očima mu je gorjela neka stara ljutnja. “Sjećaš li se kako si tad rekla da ćemo uvijek biti obitelj, bez obzira na sve?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam očekivala ovo. Očekivala sam ključ, možda malo gunđanja, ali ne ovo kopanje po prošlosti.
“Dino, molim te… slavina curi već tri dana. Lana dolazi za vikend i ne želim da misli kako ne mogu ništa popraviti bez tebe.”
Sjeo je za kuhinjski stol, odložio fotografiju i pogledao me ravno u oči. “Znaš, nisam došao popraviti slavinu. Došao sam pitati – kad si prestala vjerovati da možeš sama? Kad si odlučila da više ne želiš ni pokušati?”
Osjetila sam kako mi suze naviru. Prokleta slavina bila je samo kap u moru problema koje sam pokušavala sakriti od svih – od Lane, od mame koja me stalno zove iz Žepča i pita jesam li sigurna da mi ništa ne treba, od kolegica na poslu koje šapuću iza leđa o mojoj novoj samoći.
“Nisam prestala vjerovati… samo… umorila sam se,” šapnula sam. “Umorila sam se od toga da uvijek moram biti jaka. Da moram biti i mama i tata, i majstor i psiholog. Da moram svima dokazivati kako mi ide dobro bez tebe.”
Dino je uzdahnuo i napokon izvadio alat iz torbe koju je skrivao iza leđa. “Znaš što? Svi mi ponekad trebamo pomoć. I ja sam tebe trebao puno puta, ali nisam znao kako to reći.”
Dok je popravljao slavinu, kuhinjom su odzvanjali zvukovi metala i vode, ali i tišina koja je govorila više od riječi. Sjedila sam za stolom i gledala tu staru fotografiju. Sjetila sam se dana kad smo zajedno gradili ovaj stan, kad smo birali pločice za kupaonicu i smijali se jer nismo znali ni kako promijeniti žarulju.
“Znaš li da Lana misli kako smo oboje krivi za razvod?” upitao je iznenada.
Pogledala sam ga u čudu. “Što to znači?”
“Kaže da smo oboje prestali razgovarati. Da smo oboje počeli bježati od problema umjesto da ih rješavamo zajedno.” Dino je slegnuo ramenima. “Možda ima pravo. Možda smo oboje previše ponosni da priznamo kad nam treba pomoć – jedno od drugoga ili od bilo koga drugog.”
Nisam znala što reći. U glavi su mi se vrtjele slike svih onih noći kad sam plakala u kupaonici dok Lana spava, kad sam glumila hrabrost pred svima, a iznutra se raspadala.
Kad je završio s popravkom, ustao je i pružio mi ključ.
“Evo ti. Sljedeći put probaj sama – ali ako ne ide, znaš gdje me možeš naći. I nije sramota pitati za pomoć.”
Pratila sam ga do vrata. Na izlazu se okrenuo i još jednom pogledao fotografiju na stolu.
“Možda bismo trebali češće gledati stare slike – podsjetiti se tko smo bili prije nego što su nas problemi pregazili. Možda još uvijek možemo biti bolji roditelji Lani – zajedno, makar ne više kao muž i žena.”
Vrata su se zatvorila za njim, a ja sam ostala stajati u tihoj kuhinji s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Pogledala sam slavinu – više nije kapala.
Ali negdje duboko u meni, nešto drugo još uvijek jest.
Ponekad se pitam: Koliko puta moramo pasti prije nego što naučimo tražiti pomoć? I jesmo li ikada stvarno sami – ili samo zaboravimo pogledati oko sebe?