Kad prošlost pokuca na vrata: Priča o Ani, Dariju i njihovoj borbi za miran dom
“Ana, molim te, samo saslušaj me!” Darijev glas je drhtao dok je stajao na pragu naše male kuhinje, a ja sam stiskala šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. “Ivana nema gdje otići. Ako joj dopustimo da se useli s malim Tinom, bit će nam lakše… Znaš da ne mogu plaćati alimentaciju i kredit za stan istovremeno.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Znači, tvoj plan je da tvoja bivša žena živi s nama? Da ja dijelim svoj dom s njom? I to sve zato da izbjegneš plaćanje alimentacije? Darijo, jesi li ti normalan?”
Nije odgovorio odmah. Pogledao je u pod, a onda tiho rekao: “Znaš da mi je teško. Ne želim izgubiti tebe ni Tinu. Ali Ivana je ostala bez posla, nema gdje s djetetom…”
U tom trenutku, kroz prozor sam vidjela Ivanu kako stoji ispred zgrade, držeći Tinu za ruku. Djevojčica je imala isti onaj pogled kao Darijo kad je tužan – spuštene obrve, usne stisnute u tanku crtu. Srce mi se steglo. Nisam mogla zamisliti kako je njoj, ali nisam mogla ni zamisliti sebe kako dijelim svoj život s Darijevom prošlošću.
“Ana, molim te,” nastavio je Darijo, “samo na nekoliko mjeseci. Dok Ivana ne nađe posao. Onda će otići.”
Sjetila sam se svojih roditelja i njihovih beskrajnih svađa zbog novca i nesigurnosti. Sjetila sam se kako sam kao dijete željela samo miran dom. A sada sam odrasla žena i opet stojim pred istim zidom.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Darija kako šapuće na mobitelu s Ivanom u hodniku. “Ne brini, Ana će razumjeti…” Njegove riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati.
Sljedeće jutro Ivana je došla s Tinom. Donijele su dva kofera i nekoliko vrećica iz Lidla. Ivana je izgledala iscrpljeno, ali ponosno. “Hvala ti, Ana,” rekla je tiho dok smo unosile stvari u sobu za goste. “Znam da nije lako.”
Tina je sjela za stol i izvukla bojanku. Pogledala me velikim smeđim očima: “Hoćeš li crtati sa mnom?”
Nisam znala što reći. Sjela sam pored nje i uzela bojicu. Ruka mi je drhtala.
Prvih dana svi smo hodali po prstima. Ivana bi rano ustajala i kuhala kavu, a ja bih se pravila da spavam duže nego inače. Darijo bi nestajao na posao i vraćao se kasno, izbjegavajući razgovore.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Ivana je došla do mene.
“Znaš,” počela je nesigurno, “Darijo mi nikad nije bio vjeran. Znam da ti nije lako s nama ovdje. Ali nemam izbora. Moja mama živi u Osijeku i bolesna je, ne mogu joj biti na teret…”
Pogledala sam je ravno u oči: “Ivana, ja nisam ovdje zbog Darija nego zbog sebe. I zbog Tine. Ali ovo nije rješenje za nikoga od nas.”
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Lejle na kavu.
“Ana, nisi ti dužna spašavati tuđe živote na svoju štetu,” rekla mi je Lejla odlučno. “Znaš li koliko žena kod nas trpi zbog muževa koji ne žele preuzeti odgovornost? Ako Darijo ne može plaćati alimentaciju, neka traži drugi posao ili proda auto!”
Vratila sam se kući s glavom punom misli. U dnevnoj sobi Tina je gledala crtiće, a Ivana je slagala životopis na laptopu.
“Ivana,” rekla sam tiho, “možda bi bilo bolje da odeš kod svoje mame dok ne nađeš posao? Ovdje nitko nije sretan.”
Pogledala me umorno: “Možda si u pravu… Ali bojim se da ću izgubiti Tinu ako odem predaleko od njezinog oca. Sudovi uvijek daju prednost ocu ako majka nema gdje živjeti…”
Te večeri Darijo me zagrlio u krevetu.
“Znam da ti nije lako,” šapnuo je, “ali obećavam ti – čim Ivana nađe posao, sve će biti kao prije.”
Ali ništa više nije bilo kao prije.
Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će kupiti kruh, tko će platiti režije, zašto Tina ima novu jaknu a moja kćer iz prvog braka nosi staru.
Jednog dana došla je socijalna radnica provjeriti uvjete života za Tinu. Pitala me osjećam li se sigurno u vlastitom domu.
“Ne znam više ni što osjećam,” odgovorila sam iskreno.
Nakon tri mjeseca Ivana je našla posao u jednom kafiću i preselila kod prijateljice. Tina je vikendom dolazila kod nas.
Ali između mene i Darija ostala je tišina koju nismo znali ispuniti.
Ponekad se pitam – gdje završava granica pomoći i počinje iskorištavanje? Jesam li pogriješila što sam pristala ili bih bila sebična da nisam?
Što biste vi učinili na mom mjestu?