Kad novac ne kupuje ljubav: priča o mojim svekrvama i našem prvom stanu

“Ne mogu vjerovati da ovo stvarno govoriš, Ivane!” povikala sam, držeći u ruci šalicu kave koja se tresla od bijesa. Ivan je sjedio za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za pod, dok su naši sinčići, Luka i Ema, crtali po starom papiru na tepihu. “Rekli su da ne mogu pomoći. Kažu da moramo sami. Da je to za naše dobro.” Njegov glas bio je tih, gotovo slomljen. U meni je kipjela mješavina tuge, ljutnje i nevjerice. Kako je moguće da ljudi s tolikim bogatstvom, koji svake godine ljetuju na Hvaru i voze novi Mercedes, ne žele pomoći vlastitom sinu i unucima da napokon imaju svoj dom?

Sve je počelo prije godinu dana, kad smo pronašli mali stan u Novom Zagrebu. Bio je to stan iz snova za nas – ništa luksuzno, ali s dovoljno mjesta za djecu i pogledom na park. Cijena je bila pristupačna, ali nam je nedostajalo još 15 tisuća eura za vlastito učešće. Imali smo nešto ušteđevine, ali ne dovoljno. Ivan je predložio da pitamo njegove roditelje. “Moji roditelji imaju dovoljno. Tata je godinama radio u Njemačkoj, mama ima tri apartmana u Makarskoj. Sigurno će nam pomoći, barem posuditi dok ne vratimo kredit.”

Sjećam se tog dana kad smo otišli kod njih u Samobor. Svekrva, Jasna, dočekala nas je s kolačima, a svekar, Dragan, sjedio je u svojoj fotelji, gledajući Dnevnik. Nakon što smo iznijeli našu molbu, nastala je tišina. Jasna je pogledala Dragana, a on je samo odmahnuo glavom. “Djeco, mi smo svoje napravili. Vi ste odrasli ljudi, vrijeme je da se sami snađete. Mi smo sve stekli sami, bez ičije pomoći. Tako ćete i vi najviše cijeniti ono što imate.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Ivan je pokušao objasniti da ćemo vratiti novac, da nam je ovo jedina prilika, ali Dragan je bio neumoljiv. “Ne želim da se kasnije svađamo oko novca. Novac kvari odnose. Ako ne možete sami, možda još nije vrijeme za stan.”

Vratili smo se kući u tišini. Ivan je bio slomljen, a ja sam osjećala gorčinu. Moji roditelji, iako nisu imali puno, uvijek su nam pomagali koliko su mogli. Sjećam se kako je moja mama, Senada, prodala zlatni lančić da bi nam kupila kolica za Luku. Nije bilo puno, ali je bilo iz srca. Zato nisam mogla razumjeti hladnoću Ivanovih roditelja.

Mjeseci su prolazili, a mi smo se borili s bankama, kreditima i posuđivanjem od prijatelja. Na kraju smo skupili novac, ali uz cijenu – morali smo uzeti kredit s visokim kamatama i zadužiti se kod Ivanove sestre, Mirele, koja živi u Mostaru. Ona nam je posudila koliko je mogla, iako sama ima troje djece i muža koji radi u Njemačkoj.

Kad smo se napokon uselili, osjećala sam ponos, ali i tugu. Ivan je sve rjeđe odlazio kod roditelja. Djeca su ih viđala samo na rođendanima. Jasna bi uvijek donijela skupe poklone, ali nikad nije pitala kako nam je. Dragan je sjedio sa strane, šutio i gledao televiziju. Jednom sam ga pitala: “Zar vam nije žao što ne gledate unuke kako rastu?” Samo je slegnuo ramenima. “Imate svoj život, mi svoj.”

S vremenom su se stvari pogoršale. Ivan je postao povučen, često bi sjedio na balkonu i gledao u daljinu. Jedne večeri, kad su djeca zaspala, rekao mi je: “Osjećam se kao da sam im teret. Kao da nikad nisam bio dovoljno dobar. Sve što sam napravio, napravio sam sam. A opet, nikad nije dovoljno.”

Pokušala sam ga utješiti, ali i sama sam osjećala prazninu. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja. Na Božić smo prvi put ostali kod kuće, samo nas četvero. Djeca su pitala za baku i djeda, a ja nisam znala što da im kažem. Kako objasniti djeci da ljubav ne dolazi s poklonima, nego s prisutnošću, podrškom i toplinom?

Jednog dana, dok sam vodila Luku u vrtić, srela sam susjedu Mariju. Pričala mi je kako joj je svekrva pomogla oko stana, čuvala unuke dok su ona i muž radili, donosila ručak i bila uvijek tu kad je trebalo. Osjetila sam zavist, ali i tugu. Zašto mi nismo imali tu sreću?

Prošlo je nekoliko godina. Djeca su odrasla, a odnosi s Ivanovim roditeljima ostali su hladni. Jasna je jednom došla na Lukin nastup u školi, ali je otišla prije kraja. Dragan je poslao poruku za rođendan, ali nikad nije nazvao. Ivan je prestao pokušavati. “Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti drugačije,” rekao je jednom. “Možda su i njih tako učili.”

Ponekad, kad gledam Luku i Emu kako se igraju u našem malom stanu, pitam se jesmo li mogli drugačije. Jesmo li trebali više moliti, više objašnjavati, ili jednostavno prihvatiti da novac ne može kupiti ono što nam najviše treba – ljubav, podršku i osjećaj pripadnosti.

Možda je ovo naša sudbina, možda je ovo lekcija koju moramo naučiti. Ali jedno znam – svojoj djeci nikad neću okrenuti leđa kad im budem najpotrebnija. Jer, što vrijedi sav novac ovog svijeta, ako nemaš s kim podijeliti radost i tugu?

Ponekad se pitam, što zapravo znači biti baka i djed? Je li dovoljno donijeti poklon za rođendan, ili je prava vrijednost u tome da budeš uz svoje unuke kad im trebaš najviše? Što vi mislite – može li novac ikada zamijeniti ljubav i bliskost u obitelji?